Nikad ne objavljeni post

Znate li one dane kad u srcu osjetite samo tugu i duboki nemir?Et takav mi je dan danas.Nekad pomislim da sve ovo nije moj život i da se ništa ne dešava meni, da sam samo nijemi posmatrač ili ipak ona iz Morganine priče koja bi pobjegla od same sebe…Jedva čekam petak.Sesija br.6

Yo, krenula sam psihologu.Pregazio me voz kad sve saberem i oduzmem.Tamo negdje duboko ispod površine kad zagrebeš je jako ranjeno dijete kojeg život nije baš toliko ni mazio, mada skroz izgleda drugačije. Dar mu je da je okovano optimizmom, pa sve izvlači na šalu.Dobro u tome je da će mi se nasmijati i oni koji me vole i oni koji me ne vole.Prvi iz radosti, a drugi iz zlobe.

Sat kucka na zidu i klati se klatno. Vrijeme je obući radno odijelo.Ponekad je rad i jedini spas izvući se iz vrtloga koji te vuče samo prema dole.

I onda se pitam kakva su ovo ba kukanja na lijepo proljeće, jer ako sam bila u stanju preživjeti prošlu zimu onda sam u stanju proći i nemoguće nad nemogućim.Ne daj Bože više ikad ikom one zime.

Evo Sunce me grije☀️u ovoj priči sam ja ova koja na kraju pjesme svira saksofon.