???

Moj život je ko beZbroj prostorija koje morate zamisliti ovako:

Ulaziš u prostoriju i ona nema prozora, imaju samo vrata i ideš iz prostorije u prostoriju sa toliko različitih vrata.Ali sve te prostorije nemaju plafona.I sva ta vrata kroz koja prolaziš su imala različite oblike i boje.Neka su bila starinska bez šteke što škripe, neka drvena sa staklom, neka bijela i moćna do kraja zida, pa onda šarena, pa onda od zlata.Prljava,umazana,klimava.Ona obujala u paprat iz kojih rastu šume i grobovi i ona koja se u svom željezu zalupe tebi ispred nosa.

A kad pogledaš gore vidiš nebo, grmljavine, sijevanje, čistinu, Sunce,oblake, avione.Erupciju galaksija u nekom drugom vremenu.Ili sadašnjem?

I svi tvoji ljudi, oni koje znaš i ne znaš.

Vidjela sam toliko toga.

Vidjela sam muškarca koji je oborio ženu u kadu i htio joj ugasiti cigaretu na licu, jer samo je ona jedna žena.

Al vidi, prošla sam toliko prostorija sa raznim vratima i u svakoj prostoriji je bio jedan period lekcije.

Ja bi da otvorim zadnja vrata i da na tren bude bašta i moja trešnja.Da legnem, odmorim i gledam kroz plod, listove, krošnju predivno jedno plavo nebo.

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

11 komentara

  1. Taman sam pomislio kako ti je zelja da budes tresnjica granom tresnje stvarajuci mastu covjeku u hladu grane a ti bi…ti bi da vidis tresnjicu prostorijom sa nebeskim pokrovom.Kao da si mene pisala dok sam se ispovijedao Svevisnjem.:)))
    Eto …nikako na zelenu granu da te cvijetom i plodom tresnje disem umisljen da sam mrtvac bez dozivljenog.Pisem ti ispisano nekad davno.
    No dobro…tvoja prostorija sa tresnjicom,,u Tvrdjavi sa krovom nebesa ,je svakako za pozeljeti zemljanom covjeku .To je kao rahatluk uz gorku tekucinu koju covjek ispija svojom voljom a bome … i izvan svoje volje.
    Na kraju…grlim tvoju zelju za savrsenim prostorom u carobnim pogledom pulsa zivota…i to da znas.Meni to grljenje mnogo znaci a drugima kao ga razumiju.:)))

Komentariši