September samo što nije.
Zatvorila sam oči, slušam valove.
Sjetila sam se tebe kako sjediš u plićaku mora, gledaš u daljinu, a kosa polu mokra je pala do ramena.Okrenut si leđima meni, stavio si ruke preko koljena.Sjećam se divlje smokve, tirkiznog peškira i tvojih plavih očiju iz kojih je izbijao sjaj, pa su tvoje oči bile morske.Jadranske.
Nisu svugdje valovi isti.Ni dani. Ni zalasci Sunca.Ali brodići koji plove su svuda isti.Oni koji čekaju Septembar.
31.08.2024
Volim što si ovo objavila ❤️
🥰pisat ćemo lijepe stvari na blogu.
Takvo sjecanje daje covjeku smisao zivota .To je uslov da covjek pobjegne od grdog i ne bude vojnik ,ili rob,grdog.
Nije bitno koje vrijeme te rijeci o lijepom objasnjavaju.One su posljedica RADOSTI koja je ostvarena,,radost koja egzistira i uz volju radosti one ce biti i u buducnosti.Neprikosnoven zakon Ucitelja zivota.Kad nastanu u nama to nije nista nerealno u zeljama.Naprotiv!
Okno, slažem se sa ovim što si napisao.Lijepo je da imamo sjećanja i da je ponekad jedan trenutak dovoljan da razvijemo u glavi jedan čitav davno prošli film.Pozdrav.
Bravisimo senorita
Impresivan i vrlo autentičan poetski zapis.
Lake, nježne riječi , jednostavan izraz izviru iz srca , tkajući sjetna sjećanja na onoga koga više nema, a čija duga mokra kosa zauvijek živi .
Da , ništa nije isto osim brodice koja vodi kroz život , noseći uspomene od tamo nekih hridina , ljepote i boli nepovratno odlutalih vremena.
Utjeha je (?) – voljena bića nikad ne umiru. uvijek sijaju onim sjajem kojim su nas radovala.
Šteta što češće ne objavljuješ bisernu ljepotu svojih sjećanja, tada bi septembar , bez plavetnih očiju nalik moru jadranskom, bio zericu manje tužan.
Sretno banditice.
Tačno, ne trebamo naučiti da živimo bez njih, već trebamo naučiti da živimo sa ljubavi koju su nam ostavili.
Nisam tužna već jako zahvalna❤️