Tokom odmora u Keniji, Švajcarka Karola upoznaje Samburu ratnika Lemalijana. Do ušiju se zaljubljuje u njega, otkazuje povratni let i budućnost sa svojim dečkom Stefanom i kreće u potragu za Lemalijanom. Nakon avanturističkog putovanja kroz afričku divljinu, ona ga ponovo sreće i prati do njegovog sela Barsolai. No, rajski život u Africi za koji se nadala uz snažnog čovjeka ispada bolna avantura.
Ne znam et što mi je trebalo da gledam sad ovaj film, a sniman po njenoj knjizi i njenoj istinitoj priči.
Bože mili kakvih sve sudbina i života na ovoj kugli zemaljskoj ima.
Ko ima priliku nek pogleda film i ako koga zanima, naravno, izašao je 2005. Kako ga nisam do sad gledala ne znam, al nisam trebala vala ni večeras, sad mi treba nešto za smirenje da zaspim. Na kraju samo mogu reći da ima puno hrabrih žena i svaka im čast na hrabrosti, a na neku ruku i ludosti.
Nisam ga gledala, ali bih mogla. ❤️
Ako imaš prilike pogledaj🙂
Hoću. Čim budem imala više vremena. ❤️
Oke👍🏻
Vec sam pogledao,sinoc,dva dijela serije o kojoj pises.
-Prvo sto me je ,kako se kaze,frapiralo je bila stasitost i odjeca covjeka Afrike.Drugo sam uocio njegovu snalazljivost sa nijetom da pomogne ljudima.Cak i engleski prica ali ne izlazi iz svog karaktera koji se imenuje identitet,
-Danas ima da sagledam do kraja.
-Hvala na preporuci.
-p.s.Mene i dalje nosi misao da je :the last of the Mohikans”… perfekcija u objasnjavanju dijela ljudske povijesti,povijesti zivota zemaljskog kao beskonacna linija te iste povijesti ljudske civilizacije,krojen sa VOLJENJEM i njenom suprotnoscu.
-cvijet ti se zahvaljuje na toplom sjecanju u pozdravu
Drago mi je ako ti je zanimljivo. Nisam znala da ima i serija, ja sam pogledala samo film.
Tema filma ma slicnosti sa filmom “Ko to tamo peva”
Gledam i ne mogu da vjerujem.U gledanju ima pomijesane emocije .Odobravam,cudim se, ne mogu shvati,razumijem,divim se ,pokusavam razumjeti taj ljudski poriv za grljenjem i pri tome u sebi trazim istovjetnost.Veoma inteligentna zena i skladana sa mnogim sto covjeka krasi trazi sebe u cemu nije nikad bila.Ljudski je to i sa nebrojeno lomova.Kolika je hrabrost to znaju oni koji se prilagodjavaju podneblju koje nije njemu namijenjeno.
Zato sam ovako i pisao:
Nije nas tesko pronaci koliko nam je tesko sebe pronaci.LUTAMO od nemila do nedraga pokusavajuci spoznati sebe i ono ljubljeno u nama.Oticanjem se otimamo tihom izvoru koji nas daje nemocnim da u saznanju oticanjem nestajemo.Zauvijek i nepovratno. Sudbina nas kroji trazeci sebe u nasoj istovjetnosti.Pamet nasa karmi je sluga i neznanje nas topi kao zar led.Kapljama se sastavljamo i trazimo sta smo bili ili mogli biti a danas nismo.Nikad dovrsena ,ljudska,prica o sudbini ili predodredjenosti koja ispostavlja ono sto MORA biti.Slicno proklestvu u koje ne vjerujem jer tako hocu da vjerujem(h.d)