Tačno se sjećam…

… kad sam bila malo i usamljeno dijete da mi je jedino spas bio Captain Future

Ja se nikad nisam ovdje osjećala kod kuće. Ja sam ko dijete već razmišljala o tome, pogotovo tokom 1984 kad sam osjetila pravu i prvu bol u duši. Nekako nakon toga bili smo na moru sa ogromnom terasom na krovu na kojoj je bila jedna ležaljka, ja sam tu ko dijete svake noći ležala i buljila u zvijezde, milion njih, gdje su me roditelji i sestra skoro svake noći našli kako ležim tu i buljim u zvijezde i odvodili me teško u sobu na spavanje. Ja sam uvijek znala da ova Zemlja nije moje mjesto. Ja sam oduvijek znala da ne pripadam ovdje, ni po čemu🤷
Pogotovo kad sam ušla u pubertet i počela da slušam ono što drugi u mom dobu nit pod razno ne slušaju
I volila sam uvijek da eksperimentišem, sa svim substancama koje su bile tu. Probala sam mnogo. Ali uvijek u mozgu je bio znak STOP! I tako je i bilo. Sve što je ostalo je želja da se ispalim sa ove planete ili osjećaj da su me ovdje moji iz galaksije XY(ko fol nepoznate) zaboravili pa ko bjednik živim ovdje ko reinkarnacija života XY živim ovdje ko po kazni i pokusni kunić i samo čekam sve te reinkanirane živote da dođu po mene. A niko ni kurcom da mrdne, eno ih uz sve Rock zvijezde žigom 27, prave jeben party iza Mjeseca odmah desno. Narod je baš stoka!
Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

4 komentara

Komentariši