Olimpijada, šećer, čokolada
Moram stvarno reći, Vučko je najljepša maskotica od svih❤️
Ja ipak ne volim 1984, godina u kojoj sam krenula u školu i dala Titu zakletvu i godina u kojoj sam izgubila nanu, ženu kojoj sam bila najdraže unuče. Na dan njene dženaze ja sam sjedila na skemliji u avliji i plakala ko malo dijete. Paše, malo dijete sam i bila. Držim često njen prsten u ruci, kojeg je ostavila meni i žao mi je da nismo imale više vremena skupa. Moja nana je izgledala ko Indijanac, duge sapletene pletenice, bijela kosa, kad nije nosila šamijicu, izraz lica, bore… Koliko je godina prošlo, ja sam shvatila za sebe da je to bio moj prvi teški gubitak u životu i da to nikad nisam prebolila. Moj psiholog kojeg nemam, bi se na ovoj temi zadržao garant nekoliko dana😁… Osamdeset i četvrta se vuče, oh moj Bože kako grozno vrijeme, gadno stoje stvari moje luče, ne računaj na mene…
Vučko , Olimpijada ,Sarajevo 1984.
Misli o tim veličanstvenim danima su utkane u najdublje pore moga malog mozga.
Vrijeme leti , ali uspomene ostaju.
Uspomene lijepe , uspomene bolne. Sve je u parovima kažu knjige staroslavne i mudre. Radost i tuga. Sreća i bol…
Iza i iznad svega je Svjetlost i LJubav.
NjeŽna i lijepo sročena poveznica .Smrt nene i Sarajevo 1984. Suze djevoijčice i razigrani Vučko.
Ljudi se plaša bola i tuge.A ne bi trebali!
Rastanci se dešavaju , prije ili kasnije. Iz ovog ili onog razloga. A ljudi se fokusiraju samo na momenat odlaska i bol i tugu koje taj odlazak nosi.
A šta je sa uspomenama i punoćom življenja prije odlaska? Šta sa godinama prelijepog života i milosrdnim dodirima…(?)
Najviše boli nesjećanje malog djeteta kad izgubi voljeno biće. Nema se puno uspomena , sjećanja ne probijaju vrijeme , pa odlazak biva tragičniji .
Kažu ; neke rane nikad ne prebole. Ne znam. Nisam toliko pametan. Mene su učili da svaka rana zaraste . Ožiljci ostaju i podsjećaju kako nas je rana nekad boljela. Ali ,hoću da vjerujem, u sjećanjima uvijek treba da preovladava ljubav i nježnost. I dok uspomene trepere , voljeno biće uvijek živi sa nama.
Ono malo dijete kojeg je odlazak bolio zauvijek živi u nama, prteći sa sobom poklonjene darove. Da , i suze; i smijeh. I ako je imalo sreće ,prsten kao amanet.
A prelijepi Život nas vodi svojim brzacima , ka tihoj luci u kojoj ćemo i mi nekoga , ponekad , zaboljeti.
Tako je to Bandida , od kada je svijeta i vijeka.
Dragi Hajrobleki, mogu samo zamisliti kako su to bili predivni dani u Sarajevu kada je bila Olimpijada, volila bih da mi nekad pošalješ poneku sliku iz tih dana.Sigurno ih imaš.
Eh da, tuga, bol, radost, svega je u životu bilo i svega će još biti i bit će sve ok, hvala ti na lijepom komentaru.
Sjecanja nas odreduju jer smo skrojeni po njihovom uzroku.Ne moze drugacije biti a da smo ljudi.Ne treba ih mezariti ako nisu otrov.Naprotiv! Sama suza iz sjecanja je biser neobjasnjive duse.Lijepo si sjecanjem skladana.Providjenje ti dalo svako dobro koje pozelis.(h.d)
Hvala Okno, živio.
Nisam bio rođen za olimpijadu ali sam bio tu
Aha, kontam😄u stomaku znači 😃