… u nizu bisera.
Sumrak je.
Prošli već dan.
Prijateljstvo je stati pored osobe i sahraniti majku te osobe.
Novembarski je dan, po običaju tmuran.
Bijela urna i vijenac bijelog cvijeća.
Svi na okupu.
Nebo tmurno.
Đorđe Balašević bi sad rekao: ne volim Januar. Ja drug ne volim ni Novembar. Ne volim ni jedan tmuran po prirodi dan, a pogotovo ga ne volim kad moje Martinke, Starke ili Vansice opet na groblje kroče radi sahrane. Još pogotovo ne kad je neko koga dugo godina znaš. Mom moje najbolje.
Bože dragi i Milosni, koliko sam dragih ljudi sahranila u poslednjih 10 godina, odnosno, koliko ih je nestalo tih zadnjih 10 godina kojima nisam mogla na sahranu otići. A bol je uvijek priličito isti. I nema smrti drage osobe da nisam plakala, jer ne može bez suze. Ne što suosjećam, već što je iskren bol. Iskrenost, jednostavno.Što me veže toliko lijepih detalja mog života za sve te ljude kojih više nema.
I svaki novi oproštaj kida stare rane koje lebde tu u svijesti.
Ostat će sjećanje i na tebe kad te pitam kako si draga, a ti odgovoriš sa osmjehom:”vitka i zdrava”!
Neka ti je laka zemlja i latice bijelih ruža.
