Puše na sve strane, bura vele, neka ona topla i blaga haman. Mora da je zadnji dašak ljeta u njoj.
Ko poslednji pozdrav.
A dani se nižu, ko divlje jagode na slamčici one duge travke, koje smo skupljali dok smo bili djeca, prepuni spokoja i bez brige što Mađarska mora nema. Eh takvi su vam dani.
Sa smislom.
Bezbrižni.
Al idu malo teži dani. Al neka.
Previše je lijepih trenutaka koji su memorisani tu u mozgu i dat će snage u mračnim noćima bez ove ljepote u vazduhu.
Na moju sreću, imam to nešto u sebi, pa privučem neke divne razgovore sa ljudima koje ne poznajem i svako od njih mi je poželio jedan lijep dan.
To treba nositi sa sobom u sjećanju, tako treba živjeti i tako treba djecu odgajati da budu u stanju, sutra kad porastu, a i kad su maleni da znaju za respekt i da znaju osnove kulture u bilo kom dijelu ovog, već nažalost, polupropalog, jebenog, odvratnog i otrcanog svijeta.
Ne znam dokle će sve ovo ići prijatelji moji, ali ja nisam ni vječna, ni prepametna, pogotovo ne najbolja.
Samo, pored očiju vidim i srcem i dušom i veoma sam tužna u kom pravcu ide naš svijet.
(vjerovatno je jednom sjedio neko prije 50 godina bilo gdje u svijetu i razmišljao kao ja sada:”Gdje to ide to naš svijet”?)
