Budućnost, nekima.

Lekcije života?
Samo naprijed!
Što vas više sve bolje za mene.
Kakve god da ste širim vam ruke sa puno ljubavi.
Ne interesuje me tuđi stav niti ono što kad neko pomisli možda o meni.
Interesuje me još samo moj stav i šta ja mislim o sebi.
Nije tu u pitanju egoizam, već godine i ono proživljeno. Ono ispitano. Ono doživljeno.
Život nije tanka crna, plava, crvena, ljubičasta ili kakva već ravna linija, ko što mnogi misle da jeste.
Život je neopisiv broj linija u svim mogućim bojama, a ja nisam konj koji gleda samo pravo, jer su mu nabili one sunčanice na slepočnicne.
Ja sam ti malo ko onaj jednorog.
U mom životu prelivaju se sve boje i ja imam ne samo dva oka, a najviše cijenim ono u pozadini koje mi šalje signale i za opasnost sa leđa.
Ja, jednorog, srcem i dušom idem kroz svoj život i sve te fantastično neopisive fenomenalne boje ovog jednog mog života, upijam sreću i tugu i radost i bol i vidim sve sfere, moje i tuđe, u svakoj dimeziji mogućoj što ima i postoji.
Radujem se sa ljudima njihovoj sreći, bolujem sa ljudima u njihovim tugama, znači, češljam svaki atom i prevćem ga, sa osjećajem i sjećanjem, na sebe i na druge, vrtim ga ko ploču na gramofonu, ispitujem i tražim razloge zašto i zbog čega, meni i tebi et baš to, proučavam kroz analize nekih velikih ljudi sve to.
A na samom kraju dotaknem svijest i spoznaju da “većina” misli da ako imaš dobro srce da si naivan.

Vjerovatno i jeste tako.
Ne znaju šta je srce pa ga gurnu nonšalnatno u naivnost.

Meni je danas i jučer i u buduće, ako treba, najbitnije da znam ko sam ja.
Šta mislim i šta osjećam i da hoću i mogu nositi jednog dana na glavi onaj rajf, a na njemu rog jednoroga, prepun boja i kreveljiti se djetetu ispred sebe i da se to dijete crkaje od smijeha na moje face.

Šta ja znam, meni je to bitno.

Treba li mi biti bitno u tom trenutku ko šta misli o meni? Ne treba.
Treba li mi biti uopšte bitno u i ujednom trenutku mog života ko šta misli o meni?
Ne treba.

I zato, prijatelji moji i neprijatelji moji… Ustanite kad meni dajete aplauz.
Ja nisam naivna, ja imam samo dobro srce.

JA IMAM DOBRO SRCE.

A vi?

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

9 komentara

  1. Ne znam. Sporo mi kuca srce, ponekad potrči…Razum osvjetljava boje…”talase plave, nijanse lave, vrtloge zelenog…”
    A život ne štedi crnu…

    Jedno znam. Volim svoje srce i sve boje. Ako nekog opauči pokoja nijansa, vjerovat ću da je samo do ugla posmatranja.

    Ostati prkosno dijete, usprkos i unatoč svom iskustvu i životnim izazovima, je već nešto, jednoroško, izvan sfere realnog – potrebni bijeg da bi se sačuvao razum kao svjetiljka. I neka jeka iz nesvjesnih dijelova naših duša da smo jedno sa svijetom čiju sliku nije lahko gledati bez da se ne vide brazde i jame iz kojih zjapi strah, srdžba, tuga, sažaljenje, revolt-a nemoćan si da promijeniš tu sliku. Osim ako nisi Jednorog.

Komentariši