Život je samo san

Genetika je čudo.
Sjetim se često svog djeda. Imao čovjek astmu, koristio pumpice. Umro sa 74, a pušio pljuge od 11-13 godine.
Radio ko slon. Nosio tone i tone žaka na sebi, prebacivao preko leđa, en gore u kasabi, u Silosu.
I penzije imao.
Jednom me poslao u zadrugu po litar loze i pljuge. Ja imala, čini mi se, jedva deset godina.
Da stavim u kesu razbi se flaša u milion komada u po zadruge, a Kosana oči izvali sa riječima :”dijete drago”!
Oj te muke djedu reći šta se dogodilo😱loza se prosu sa staklom u kesi ko u priči.
Nemojte misliti da me nije nagrdio popravljajući svoju francusku kapu, a ispod ćela.
Al koliko pamtim i znam, to je jedini čovjek koji je pio, a nikad pijan nije bio.
Došlo ono vrijeme pred rat, svi podržaju stranke, moj djed jedan i jedini u organizaciji mladih.
Ko gledo uvijek Dnevnik u 19.30 pa skonto koliko je sati.
Nema hajra od Jugoslavije i njihovih partija, daj mi onu koja nije zatrovana.
Al et, zatrovali su i nju.
Osim toga, taj čovjek je živio za humor i bio je svaki svoj dan toliko smiješan.
Nema dana bez njegove provale.
Al neću sad o njegovim provalama, već bih rađe o 21.06.1991, ulazim u njegovu sobu, a on umire. Neću sebi nikad više dopustiti da neko umire, a da mu ne držim ruku. To sam sebi obećala tad sa 13 godina.
I svi moji su umrli bitni, bez da sam im mogla dati ruku, jer smo bili daleko.
A vjerovatno se i sad moj djed na to nasmije i kaže ko im je kriv.
Neću ni ja da mi iko drži ruku u poslednjem krugu.
Imam samo jednu želju, a to je, ako mi mačka Mini umre prije mene, spalit ću je u urnu i hoću da se njen pepeo pospe meni na dno mezara pred nogu i da se na donjem nišanu izrezbari mačka.

Pa et.

Moja kćerka to zna, a ostavit ću i u “testamentu”, dnevicima koje pišem od 12.02.1991.


Ps. Na djedovom nišanu piše: nišane podigao za živog sebe.


To ću i ja uradit, za to ću pare uložiti.

Spomenik sebi dići.
Eh o toj genetici ja pričam, a to što volimo popit o tome ćemo u nastavku.

Pss. Vjerujem i znam i da je bitno, digni sebi “Oskara” dok si živ, jer kad umreš neće ti ga niko dići, niko.

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

9 komentara

  1. Draga Senjoritos, kad umres sta ce ti kakvi Oskari i nisani i kakvi sve spomenici ??? Jer covjek kad umre vise nemoze da osjeti srecu, ni tugu, ni da mu je drago, ni da mu je krivo sto mu je neko podigao spomenik i sta sve ne. Ja kad umrem, samo neka me zakopaju ko insana, ne zanima me sto to nikome nista nece znaciti. Hoces li pred Boga ili ne, nece ti fajde imati nista osim toga kakav si insan bio, koliko si dobra uradio i to je to.

  2. Haha, suprug i ja moramo posebnu operaciju skontati u Sarajevu. Nišan pored spomenika ili ujedno, nišan i nadgrobna ploča jedni pored druge na istoj grobnoj parceli. Može se, naravno, vjerovatno na Lavu, ali treba bruku novca za ovu višereligijsku varijantu😊

  3. Svidja mi se ideja macke na nisanu, I ja bih voljela da budem u vjecnosti sa svojom macom. Od ostalih priprema nemam jos nista konkretno, jer ne znam da lì bih ostala ovdje ili da me neko vozi u Bosnu da me sahrani. Jedino sto sigurno znam je da vec ove godine namjeravam da sastavim I onaj regularni I bioloski testament koji mi je nekako najbitni.

Komentariši