🐌

Od 3.12 do danas sam jednom napustila svoj stan da bi otišla u trgovinu na pola sata.

Toliko o tome kako sam poželila svijet oko sebe. Toliko o tome kako sam bila željna ovih zidova. I toliko o tome kako se plašim sutra dobiti opet napad panike i lupanje srca i gubljenje daha kad pomislim da moram opet među onaj jebeni svijet.

Stvarno želim postati Eremit, al u ženskom obliku.

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

16 komentara

  1. Moglo bi ti to sa srcem biti i psihosomatski, zbog panike.

    Nema toga što ti nisi uspjela zgombati, riješićeš i ovo. Samo daj sebi vremena, vidiš da um i tijelo (a i osjećaji) traže hibernaciju sada. Teško je ovo pandemijsko vrijeme tu kod vas, još ako se potrefilo sa lično težim periodom zbog niza događaja i dešavanja.

    Senjori uvijek izađe sunce, zapamti!🌞♥️

    1. Vasiona sve si rekla, ja ne bih ništa više ni dodala ni oduzela.
      Neko strašno vrijeme, kao da su ljudi hipnotisani, pričaju samo o istim stvarima, ubijaju u pojam.
      Ne želim više ovakav život, ovo je za mene psihoteror. Nigdje ne možeš ući bez 3G. Sigurna sam da znaš šta to znači. Ne radi se ovdje više ni o pandemiji, ovo su pripreme za nešto drugo. Ali nadam se boljem❤️

      1. Ne znam, jer ja taj psihoteror ne doživljavam, ali slušam svjedočenja ljudi širom svijeta, osjetim njihove osjećaje i užas koji im se nameće spolja.
        Samo lud ili slijep ili čovjek sa posebnim potrebama zaista ne može vidjeti kuda ovo vodi i da više APSOLUTNO NIKAKVE VEZE nema sa pandemijom.

        Žao mi je Senjora; svako od nas može učiniti i progovoriti koliko može. Da smo svi jedinstveni i da se osvrćemo oko sebe i da nam je zaista stalo kako na ljude i djecu koja su po Australiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Holandiji, Kanadi (tamo gdje je teror STRAVIČAN) utiče sve ovo, ne bi to tako bilo.

        Izdrži. Pozvala bih te kod nas da dođeš bar malo, da udahneš zraka doslovno, ali već imamo dosta prijatelja iz Evrope koji su primorani bar na kratkotrajne prebjege kod nas.

        ♥️

  2. Draga moja,
    Znam kroz šta prolaziš. Znam jer sam bio tu onomad kad je rat izlazio iz mene. I isto tako znam da trebaš ići korak po korak i da će svaki naredni biti za mikron lakši. Najteži korak si već napravila, prihvatila si stanje u kojem se nalaziš, ne odbacuješ ga. To je prva i najvažnija stepenica.
    A znam i još jednu stvar. Kad sve to prodje bićeš mnogo bolja verzija sebe.
    Samo hrabro 🙂

Komentariši