Muda dana, što bi rekla Romanoff

Moglo bi se spavati do nekog starog proljeća.
Ma znaš ona sretnija proljeća, bez pahulja, koja su bila puna Sunca, radosti, putovanja bez straha… Tamo gdje se bude jorgovani i behar trešnje.
Tamo gdje duša je osjećala unutarnji mir i gdje ništa nije bilo stakleno i nije se moglo svakog momenta razbiti.

Kakav je ovo danas dan?
Nestvaran, kao da nosi sve tuge čitave godine do onog završetka Novembra, kao da čuči iza ćoška i čeka da te pogodi i da padneš prvo na koljena, pa onda tresneš cijelim tijelom do deset ispod nule… i gledaš sa dna na nemirnu površinu beskrajnih misli tog svog jednog života.

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

9 komentara

Komentariši