Pričam danas svom Walteru dok stojimo u jednom kvartu grada negdje u njemačkom gradu o Serđi Blažiću.
Hej, rekoh, zamisli, umro čovjek u Januaru 1987, a da zna da neka žena o njemu sad ovdje priča u Februaru 2021 sigurno bi bio ponosan na to i na to da ima još ljudi koji ga puno vole.Ja ga puno, puno, puno volim.
I nastavim priču sa tim da ću jednog dana sa najljepšim buketom cvijeća otići svom Đoseru u Puli na grob i reći mu jedno ogromno:
HVALA TI.
Dođem tako kući,šupam nešto po internetu kad vijest da nas je napustio Đorđe Balašević… opet kažem svom Walteru da se nikad u životu nisam jednom umjetniku, muzičaru, pjevaču na koncertu ismijala ko Balaševiću. Bila ja tad trudna 6-ti mjesec, ali to nikako nisam htjela propusti.Kad se samo sjetim koliko se moj trudni stomak drmao od smijeha na tom koncertu, a i ja sa njim😁 ![]()
Ma kakve suze ba, čovjeku treba zahvaliti za sve, poželit mu najbolje putovanje i razumjeti koliko smo u stvari sretni da smo imali i da imamo svu tu muziku i sve te note koje nam je ostavio i kojih će se neko sjećati i 30 godina nakon njegove smrti i željeti mu odnijeti buket najljepšeg cvijeća na grob.
Legende nikad ne umiru!
Od milion njegovih pjesama(milion pretjerano rečeno iz ljubavi) mislim da je ova prikladna večeras, jebo tugu, daj nam da se razveselimo i nasmijemo, a ako iko on je volio humor.
U ovoj je tačno opisao sve ono što trebamo znati o ljudima i kakvi mi trebamo biti.
Hej živote, koja legenda od čovjeka je bio Đorđe Balašević i koja će legenda ostati!
HVALA TI!
A koliko smo samo noci ispratili uz Balasevica:((
Zike, bilo je ih je puno, jeste. Koliko derneka uz gitaru sa njegovim notama, eh…
Nije on muzicar, on je pjesnik 🙂 buketi mu ne znace, al mozda grana bagrema u cvijetu… u ostalom, svi mi umiremo, zivot je smrtna bolest…
kad bolje razmislim, “posadi mi na grobu samo ruzmarin, i ne dozvoli tad, da naprave od toga tuzni treci cin…”
Al opet: ma daj okreni, taj ringispil u mojoj glavi, to nezna niko kao ti… stari romatnicar…