Nema za ovo naslova.

Jednog dana shvatit ćeš i ti mene dragi Lorde.
Teška smo mi industrija, mi stare duše!
Sad samo razmišljam o tome da li ostavit otvorene komentare ili zatvorene?
Ma otvorene!
Ko i uvijek.
Srcem i dušom uvijek naprijed!Razrežem prsa i otvorim ih svijetu, ko i uvijek.Boli me moj nevidljivi kurac ustvari šta ko misli o onome što ja mislim.










Nevezano uz ovo gore i uz pjesmu, tema jutros na poslu sledeća: Kažu kolegice na poslu, (a na poslu nas ima oba spola) neko im ostavlja u sandučiće pisma u kojima ih seksualno vrijeđaju
(imamo sandučiće na poslu gdje nam se ostavlja platna lista, planovi sedmice itd.)

Ja 20 godina na poslu, nikad se niko nije našalio da mi to uradi.
Ja kontam, de jarane odvali muda pa meni to uradi!
De, sveg ti tvog.
Čekam te.
Ne smije.

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

12 komentara

  1. Mah, ne prizivaj vraga sa tim uznemiravanjem, da vidiš kako je to ružan osjećaj, sve misliš svejedno ti, a bgmi nije…pogotovo što je to uvijek iznenađenje, uvijek to bude neko s kim više vremena provodiš i na koga najmanje sumnjaš. Za ovih godina mogu ti reći da imam finu fijoku tih Scooby Doo momenata 🙂

  2. Mist, već sam odprilike skužila ko bi mogao biti.

    Tajni, drago mi je da me ispravljaš, stim da skoro ne živim 29 godina u svojoj državi i da mi je Blogger jedino mjesto na kojem nešto pišem na naš jezik i trudim se da ne zaboravim ono što sam učila prije…

  3. Pokušavaju, s vremena na vrijeme. Ne popušta to, galerija likova kroz vrijeme. Da nemam arsenal specijalnih efekata, odmah u početku, možda bi i zašlo u stanje ozbiljnijih slučajeva.
    Ili me, prosto, sreća prati 🙂

  4. Za našeg vrlog perverznjaka se saznalo slučajno, zato i govorim da nikad ne znaš s kim imaš posla…nisam ni ja imala problem direktni nikad.
    Održavanje ili kvar, ne znam šta je bilo, kod čovjeka sve otvoreno na računaru bilo, ovaj ITP kako je zatvarao foldere ugleda sliku drugarice svoje, pogleda bolje.
    Ovaj kao usplahireno, ma nije to ništa. Po folderima je žene razdvojio od 2017, slikao na poslu… I kad negdje imaš folder sa slikama svog dupeta dok uzimaš kafu iz kafe aparata, pa dok stojiš u liftu, dok ideš uz stepenice, a to sve slikao čovjek koji će u penziju za par godina i ti misliš, fin čikica neki, znaš, to ti toliko pomjeri balans i iznenadiš se.
    Ja sam se iznenadila, svojom reakcijom, prvo što mi to uopće nije bilo smiješno i čak sam se naljutila kad su počeli od toga šegu praviti, pa me onda uhvatio bijes a tek više popizdiš kad ti nadređeni dođe i kaže eto on će brzo u penziju. Neka će velim, nek visi što se mene tiče možemo ga i za onu stvar okačit ko zastavu.
    Ti se čitav život trudiš hodat uspravno, paziti na smoj imidž, ja jesam uvijek i uvijek ću, i onda govno dođe i izvadi kitu koju ne vidi od stomačine kolika mu je i popiša ti se na to sve i onda ti kad negdje dolaziš svi se smijulje i više te niko ne doživljava ozbiljno, već eto, kao da su u nečijem folderu. Crk'o dabogda.
    Tako da mile moje, ne želim vam to iskustvo.
    Kad priđe i kaže, to je jedno i imaš alate sa njim se gonit’, a za ovo nemaš alat, samo papir i olovku i piskaraj dopise povazdan, ne bi li iko išta poduzeo…jer hej, čovjek će u penziju za par mejseci, de pusti sad to, eto nije vam ništa… stvarno nije nam ništa.

Komentariši