Čovjeku možeš uvijek gledati u čelo, a ne iza čela.
Lekcija nomber von.
I šta onda očekivati ako nisi tu lekciju savladao?
Razočarenje, tugu, kurac i palac, a ko te ba jebe ako si toliko samouvjeren u to da vjeruješ nekome ili ne.
Ev počnimo od ovog blogera ovdje. Mal te ne, nikog od vas ne znam, osim par vas koje sam upoznala i srdačno vas evo pozdravljam dragi moji❤️ i nisam se pokajala upoznati svakoga od vas , sve divni i posebni ljudi, bili i ostat ćete.
Ima dana kad ovdje istresem vreću problema, smeća i sranja i podjelim sa ljudima koje uopšte i ne znam, a i sa onima koji su me upoznali.
Ne vidim vam ni čelo ni to što vam je iza čela i opet se na jedan svoj poseban način povjerim VAMA i otvorim na neki način svoje srce.
Ali eto povjerim se i onima kojima sam vidjela čelo i osjetila šta je iza njega.
Neću sigurno nikad stvarno znati osjetiti šta je iza njega, ali sam dovoljno pametna sebi razabrati.
Razabirem, ev ide u četrnaestu godinu.(zamisli dijete od 14 godina, ulazi u pubertet, lol, sudeći po tome, moj četvrti pubertet u životu 😄)
I znate šta sam razabrala?
Razabrala sam, summa summarum, da 93,98654 % ljudi koje ja čitam pišu svoje istine ovdje.
Upravo ovdje.
Koliko god bile skrivene iza zavjese, istine su tu.
Neko ima tanke zavjese, neko čvrsto tkane, ali ja gledam kroz sve njih. Jer ja to mogu pošto sam ja Senorita Bandida.
A bez da se hvalim, to je moja osobina, mogu osjetiti ljude na daljinu. Ukoliko se koncentrišem na njih.
Šta hoću reći?
Reći ću ev sad, ljudi, pun mi je kurac budalaština.
Manite me budalaština i glume, svega vam vašeg, prošla sam sve sfere budalaština i gluma, prošla sam sve fore i fazone, osjetila i opekla se na svojoj koži, duši, srcu.
Nismo mi ovdje da manipulišemo jedni druge, mi smo tu zato što većina vas osjeća ono što i ja.
Daj nam ba slobodu bar ovdje kad je već nemamo u ovom svijetu, to i jeste čar ovoga svega i da smo tako svi već dugo tu.
Nismo mi ekipa, mi smo slobodni vukovi samotnjaci i divlji konji na komadiću zemlje kojom se duhom želimo slobodno kretati.
Ovdje na blogeru nema pravila i to nas i čini sve ove godine onim što u dubini duše i jesmo.
I da više ne filozofiram, hajd, nećemo ni srednjih prstića sad, ni ružnih riječi (mada, bil imao ko volju da samnom krvnički zafunta da lete čaše od zid?) hajmo ba krenuti nanovo i lijepo bez hljeba i igara i furati svoj fazon ko i uvijek i to je to. Znamo mi rijetki valjda bar to?
Pošto je već iza ponoći hajmo jednu za laku noć, lol😋
Ps. Jel živ Tajniagent ili možda onaj Tišina?
Znal ko šta o njima?
Ja sam tu, javi mi se… volim te puno i podrzavam… nije ni meni lako al znas situaciju… javi se, ozbiljno javi se… ljubac
Iskrena, najljepši pozdravi nazad i budi mi dobro od srca ti želim. Čujemo se.
Anarhija all over blogcarsija!
.. meni ova uvijek bila draza od one Nothing else matters.
Opa, dobro složena filozofija!
😊
Pa ja bona nebila ja nisam ni vidio ovaj post. Bas je fin 🙂