Pisano prije nekoliko dana.
Ja sam 2008 se ispisala iz bosanskog državljanstva.
Moja kćerka je danas digla ispis iz istog.
Nije to i neki ponos od oca i majke iz BiH, još manje, kad se sjetim da i taj njen otac se borio tad za ovu Bosnu i Hercegovinu.
(a nije se borio za ovu koju danas gledate)
Po papiru ja i moja kćerka nemamo ustvari ništa više sa tom državom.
Mene veže još moja prošlost za nju i moje korjenje i ljubav prema svemu tome, a moju kćerku faktički ništa, osim da je od oca i majke iz BiH.
Možda sam joj ja uspjela kroz godine prenijeti tu svoju ljubav il je i sama osjetila kad smo bili na godišnjem tu, pa zato drži zastavu BiH u sobi na vratima, pa istetovira na našem jeziku sebi na dijelu tijelu:"nikad nemoj zaboraviti odakle si"
Šta ću?
Punoljetna je, ne mogu zabraniti.
Najgore mi je bilo kad je kupila onaj ljiljan srebrni za privjesak oko vrata, ama dijete dođi sebi, jok, valjda to joj znači radi oca koji se borio 4 godine, a nema ev već sa njim 2 godine kontakta, ali…to je druga priča.
Vjerujem i danas da nije patriota na taj način koji se nekome čini.
Vjerujem, jer je uz mene od malena naučila da voli onu Bosnu i Hercegovinu onako kako je i kako sam je i ja gledala sve te godine. Lijepu, snenu i prkosnu od sna.
Nije mi baš svejedno da i moja kćerka od danas nema više Bosanski pasoš, hoću reći, bosanke papire, al još manje mi je bilo svejedno kad sam ih se ja odrekla.
Imala sam danas jedan Dejavu i mislim da će još puno žena poput mene jednog dana sjediti tu i plakati nad nedužnim ljudima.
Jer nekom je odricanje značilo gubitak mladosti, a nekom gubitak oca.
A nekom i puno gore.
u sarajevu sam 51 godinu, u svakoj fazi bio aktivan i pokusavao pomoci i sebi i drustvu, da se ide u nekakav imaginaran progres
i evo sada, potpuno izmozden priznajem,i nista, ama bash nista vishe nemam zajednickog sa nazovi sarajevom i nazovi bosnom
procice i emocije, iako ne izgleda tako na prvu svaki otklon od nazovi bosne je bingo
Nostalgija, to ti je. Jebo ba ovo, treba čovjek gledati da ide gdje mu je bolje. Od ispraznih ideja ionako nema ništa. A ako se ikad okolnosti promijene, u šta sumnjam da će za naših života, najlakše se vratiti amo.
Toliki ljudi odoše i nikom ne pada na pamet da se vrati. Nije to bez razloga. A to što nemaš više ništa s ovim je zapravo pozitivna okolnost. Najgori su oni koji bi da žive paralelne živote, i tamo i vamo, grade domove ovdje a rade tamo. Taki nigdje nisu prispjeli.
Bosna i to rodoljublje, to su individualni pojmovi, svi mi imamo nešto što ovdje volimo i teško se držati za to kad je stvarnost daleko od naše predstave kako bi trebalo biti, daleko daleko, svjetlosne godine. Ne znači tebi papir ništa, kao ni za brak, ne daje ti nikakve garancije niti privilegije da ćeš imati ili zadržati ljubav. Ono što nosiš sa sobom u prsima, kako se ponašaš i kako s ostalim ljudima pričaš, kako odluke dnevne donosiš, kako čuvaš jezik, običaj, to je Bosna. Njena državnost kroz historiju je ko kakav cirkuski freak show, ali ja ko kakav sucker vjerujem da ona živi po jednu mrvicu u svima nama i da ne mora nikad biti na okupu da bi bila cijela. Zamislim je uvijek ko maslačak, raspuhan na vjetru, nikad je nisam ni doživljavala kao zastavu, himnu i granicu, već ko ljude. U srednjovjekovnom stanku (saboru) su prisustvo svih članova zvali sva Bosna, sva Bosna je donijela odluku da nešto. I tad su bili samo ljudi važni. Cirkus u vidu institualizacije kroz koji prolazimo svaki dan, nažalost, nije ništa što bi doprinijelo da taj osjećaj pojača, već da ga uguši i zato mislim da je naša državna emocija karasevdah, muka od ljepote, ne treba mu se više opirati. Već je izvjesno da mi nikad nećemo zapjevati nešto light ili veselo. ?
Umorni, ti baš poznaješ Sarajevo ko malo ko. A i ono Sarajevo prije 1992.
To što veliš vjerovatno si u pravu.
Samo et, znaš nas, baš smo jako nostalgični.
Tram, pa u pravu si. Al džaba, poželila sam ja svoje avlije.
Prošle godine mi bile u posjeti dvije osobe koje sam upoznala na blogu i baš im se svidjela moja avlija?
Misty Day, ovo je tako odličan komentar, sve si tako divno opisala i sve si rekla, hvala ti❤️✌?
Pa to te jebe onda, što ti misliš da je tvoja avlija u BiH gdje dođeš jednom u godinu dana, a ne sređuješ svoju avliju u kojoj si čitavu godinu. I ja odem u Tučepe na more jednom u godini, ali ne vidim to kao svoju avliju. 😀
Mislim ustvari da to najviše ovisi od tog kojem valu emigracije pripadaš, predratnom, ratnom ili postratnom. Ratni val živi u toj nekoj nostalgiji za Bosnom, pošprajcani ljetovanjima ovdje kad imaš dosta para u sred ljeta i kontaš jes ovdje dobar život. Ovaj postratni val nema s tim problema, nisu ni imali nekih pretjerano lijepih uspomena u novoj državi, pa im i nema šta nedostajati.
Tram, pa čekaj, nije to tako kako ti misliš. Imam ja tu lijepih uspomena koje se ne mogu izbrisati.
Živila sam ja dugo tu.
Ma i ne trebaju se brisati.
Ali kontam ako si 2008. uzela njemačko državljanstvo, znači da si negdje od minimalno 2000. u Njemačkoj. To je 20 godina života tamo, nije to ni malo, trećina ili četvrtina života.
Ono prije su bile te priče eh ja sam tamo proveo čitav život, ovdje sam godinu ili pet godina samo. Ali kako vrijeme odmiče, više si tamo vremena provela u životu nego ovdje. 😀
Pa ako ćemo iskreno kad sve saberem i oduzmem od 42 godine života sam 34 u Njemačkoj. Ali onih 8 je bilo prelijepo tu u mojoj zemlji.
Ma nema zime za tebe onda. 😀
Nego baš se sad nešto zamislih, koliko li ljudi moraju negdje živjeti da to mjesto počnu smatrati svojim domom…
Pa vidi, bila bi laž da sve ovo ovdje ne smatram domovinom i domom.
Ali kažu da samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.
ma nema ovdje vise “onoga” sto je Vas od tamo svakim udisajem podsjecalo da je ko fol ovdje dusha najmirnija
sve se jednostavno izvrnulo naglavacke i otislo u sve moguce suprotnosti
to govorim kao neko ko od 92. do sad docekujem i rodbinu i prijatelje ovdje, i vise nego je vidljivo od nekdasnjih joj evo samo sto se sutra ne vratim, samo da zavrsim to tamo nesto, doslo se do toga da ljudi ne mogu recimo u sarajvu bit duze od 3 dana, samo se noge hvataju sto dalje od grada, od te neke loshe energije, politike, gluposti i zlobe
ovo se uglavnom odnosi na ljude nekako naklonjenijim gradanstvu, skoli, citanju, istrazivanju, upoznavanju novog i drugacijeg
Evo ovaj komentar od Umornog je toliko dobar da može komotno biti samostalan post. Ubo ga je onaj Sinjski alkar, pravo u sridu!
Ja dijelim njegova iskustva. Sjećam se onih godina friško poslije rata, pa su znali doći ovdje i biti po tri sedmice. Godinu za godinom svaki put ostanu dan dva kraće nego prošli put. Dok u neka doba nisu otkrili Španije, Tajlande i ostale destinacije. Tad nekad je i prestala ona priča “ovo samo u Bosni ima ovako”. 🙂
Pa sve je to meni poznato i sama znam da je tako. Odem ja nekad i na druga mjesta, ali opet volim otići na mjesto gdje sam odrasla i gdje imam još malo rodbine i prijatelja i ne vidim ništa loše u tome.
A čuj…Jevreji su čekali samo 3000 godina na državu. Možemo i mi na normalnu državu :).
Atlovart, ko zna.