U prvim proljetnim noćima sam uvijek volila da sjedim na balkonu kasno u noć i da osluškujem zvukove.
Vučem onaj dim i sjećam se svojih predaka tamo negdje daleko od mene.
Čujem pucketanje vatre i žubor riječice u daljini noći.
Čujem lagane pokrete divljači koja šumi daleko, tako tajno da i kad slomi poneku staru opalu grančicu ispod sebe zastane na trenutak.
Javi se sova jednim svojim glasnim krikom koja se od mudrosti nikog ne boji, pa opet ušuti.
Naši konji su većinom noću mirni, nemir im najviše prave naši psi koji znaju zalajati bez da je neprijatelj tu.
To je pseća priroda, al volim i nju.
Volim i ovu travu i ovu zemlju na kojoj sjedim i sve što mi ona daje.
Što rađa svake godine u trenutak kad treba da rodi da bi nas nahranila žitaricama od kojih pravimo hranu koja nas hrani.
Što nam podari najljepši cvijet iz svoje dobrote🌺
I ovu vodu kojom se poje i naši konji i psi i mi, kojoj padamo na koljena jednako ko i životinje i pijemo je iz njene kotline koju je sebi napravila u ovoj zemlji od koje smo primili sve ono što vidim na svom dlanu i ruci i koži i svom licu dok ga gledam u odsjaju vode.
Volim i ovo lišće koje mi šalje najljepšu muziku u povjetarcu i vjetar koji mi donese do uma kad je vrijeme da pokošena trava miriše, kad je vrijeme da će snijeg doći.
I onaj grom i svjetlucanje neba gdje se sprema za ljetni prolom oblaka kojeg dozivamo uz ples naših srca i nogu koje plešu uz vatru čekajući osvježenje. Kiša.
Čista i svjetlucava.
Pada sa neba kao dragulj, ljubavlju daruje mir Zemlji.
Kao dragulj koji se ranim jutrom polagano pretvori u pjev ptice.
Ranim jutrom kad izađem iz svog skromnog šatora u kojem imam mjesto za spavanje u čisti zrak kojeg udahnem u svoje tijelo vidim kako ptice lete slobodnim letom, nebom koje je toliko plavo i svijetlo da ne mogu gledati u njega, a da ne osjetim prelijepu bol duboko u svojoj duši, jer toliko je nevino i čisto kao srce vuka ili bizona kojeg sebi uzmemo stijelom samo onoliko koliko nam je potrebno.
A pred noć dok to isto nebo boje purpura miluje mirnog konja koji ponekad mahne repom i kojem se smiješe zvijezde u tamnim sjajnim očima, koje donose noć, stojim na proplanku uz njega i gledam suton jednog dana koji je bio prirode dar.
Zar je istina da će sve ovo nestati?
Da će djeca prestati da se igraju sa svojim lutkicama koje smo im mi pravili od trošnog drveta ukrašenim krznom bizona kojeg smo uzeli na nesebičan način, ukrasili sa poludragim kamenjem kojeg nam je izbacila zemlja i kostima orla kojeg smo našli mrtvog na nedalekoj stijeni?
Zar je istina da će ljudi zaboraviti vrijeme?
Vrijeme prirode i vrijeme zemlje?
Zemlje, ne kao planete, zemlje kao one iz koje sve niče.
Čiji grumen uzmeš u šaku i pomirišeš.
Koja miriše na zemlju i iz koje sve niče dok ima oblaka i kiše.
Zar će doći vrijeme da neće više biti ljubavi prema tebi, moja zemljo?
Da će te prodati radi bogastva u obliku kojeg neće moći nositi prema onom nebu kojeg gledam?
I dok zadubljeno gledam u vatru koja pucketa, svijetle moje tamne oči prepune zabrinute spoznaje i dok slušam žubor riječice u daljini i slušam lagane pokrete divljači i javljanje mudre sove, sjećanjem na zalazak Sunca uz prelijepog konja i one kiše sa neba i miris zemlje koji mi još stoji duboko u nozdrvama, sjeo je poglavica plemena pored mene i počeo je da priča koliko mu lud čovjek nudi da mu proda svoju zemlju.
NIŠTA, odgovorio je poglavica.
A koliko će izgubiti pametan čovjek?
Izgubio je SVE.
I na kraju su uspjeli ubiti čuvare planete, a ostali gladni za parama.
Da mogu ŽDERALI BI PARE I TRPALI SEBI U GRLO!
Odbilo se sve vama od glavu, al ne vašoj djeci u nadi da su pametniji od vas.
Orao što leti krikom Suncu. (S.B.)
Joj 👏👏👏👏
❤️
Senjorina, nema ljekovitijeg od ovoga sada.
Hvala ti❤️
sehr schön 🙂
Hvala vama drage moje, nije sigurno laž da je u svijetu 5 do 12!
Jača je Zemlja od nas, ne brini. Samo sebe možemo potamaniti.
To jeste istina, priroda će se oporaviti, ali nije to svrha čovjekana ovom svijetu, treba je malo više čuvati, a nema baš neke harmonije više.
Haj’ ti dokaži. Svima nama, pravim hajvanima!
Ne znam znaš li za onu narodnjačku pjesmu punu boli. “Nekad sam i ja Indijanac bio i čeznuo strasno za koricom hleba…”:)
Vasionka, kakvi ba, ne može se nama ljudima ništa dokazati, kad je već kasno onda drž, pomagaj🙄
Haha Tajni, nikad čula, ali sam sto posto sigurna da je moja stara duša Indijanac bila😁
Pogodi me u srce. Da se preježiš.
❤
Blondie, drago mi je ako ti se sviđa❤️
dobar tekst 🙂
ovakva vremena i jesu za preispitivanje samog sebe i drustva u kojem smo.
Prelijepo.
Iskreno, nježno, plemenito.
Iskonski mudro, nadahnuto , empatično.
Vrlo poetski sročeno u jedan vrlo suptilan i istinit zapis ,
o ljudima , dobro i zlu , i Zemlji ,našoj krhkoj i jedinstvenoj postojbini
i u slavu
Božije Ljubavi ,Dobrote i Milosti.
Od srca HVALA mlada Damo.
( Bandida,
Oprosti mi na škrtosti.
Obično duga “pisma ” pišem ;
no, ovaj put moje riječi osjećaju da su suvšne.)
bas lijepo 🙂 imam i ja psa i bas voli da laje.
ljudi daju preveliki znacaj i ljubav parama, nazalost..
Kako divno tvoja dusa zbori draga skvo💚
Je li ovo sjecanje plod duha, inuticije, maste, sna, sjecanja, vizije…?
Bgm i ja na balkonu. Sve behara, ptice prave gnijezda, konji neki dan šetali Sarajevom, vidim i divlje životinje šetaju nekim svjetskim velikim gradovima…
Shvatim, sve bi nastavilo svojim tokom i bez čovjeka…
posjedih i ja s tobom citajuci ovo <3
Uljezica, da, slažem se!
Hajrobleki, hvala na lijepom komentaru, pokušala sam opisati ono što osjećam ❤️
Stranac7, nažalost je to tako, samo pareee, a pusti psa neka laje, to je njegova priroda☺️
Srećo, hvala❤️
Ne znam kako reći, ali imam često ovakve misli, pojave se jednostavno. I drago mi je da su tu.
Romanoff, neka i ljudi, ali neka malo više pogledaju na prirodu oko sebe.
Mače, ti si uvijek dobrodošla ❤️
Divno <3
Lostris❤️hvala