Zamolio me drug Niki da napišem koju riječ o Egiptu i sad kad se ja nakačim bit će čitava serija😆
Pošto sam ja onak ko fol pametna, ja sam zabilježila svaki dan pomalo u Memories i sad ću samo prenositi na blog uz koju fotku.
03.Septembar.2019
Prvi utisci o Egiptu.
Nakon što je avion kasnio dva i po sata, oko 16 sati je konačno sletio u Marsa Alam. Pomalo iznervirana, izašla sam iz aviona u jako topao vazduh, sva sreća, popraćen vjetrom.
Upravo se vozimo iz Marsa Alam do Luxora i treba preći 380 km ovim busom i ovom cestom.
Kako pored obale crvenog mora tako i kroz monotonu golet od pijeska, napuštenih ruševina, nezavršenih velikih zgrada.
Tu i tamo na nekom rubu stoje psi ili se igraju djeca ispred zgrada, njih nekoliko koji vozaju neka stara kolica.
Ovdje izgleda djeca nisu zaboravila biti djeca.
Cesta je jako cimava i priličito krivudava.
Naš M-17 je premija!
I sve što vidiš sve je nekako u istoj boji. Boje pijeska.
Ponekad odnekud živne poneko drvo, palma ili žbun cvijeća, pa prijatno iznenadi. Između neka dva manja mjesta stajalo je nekoliko kamila i konja, šta su tu radili ne bih vam znala reći.
Saobraćajni znakovi pored puta su vam na arapskom, ali i tako vam ne bih preporučila voziti ovdje.
Oko 18 sati je Sunce već zašlo iza okolnih brdašca i ostavilo je narandžasto rumenu boju u odsjaju.
Noć se spustila veoma brzo u okoliš, pa je ta vožnja postala duga, ali popraćena svjetlucanjem bezbroj zvijezda.
Negdje u samoj pustinji skrenuli smo u neki restoran na jelo i piće, prvo jelo ovog dana oko 19.30 jer u avionu nisu nudili ništa, živa istina. Gledam onu punu tacnu nekog različitog jela.
Nepoznato mi, ali nije mu loš okus.
Začini čuda čine.
Dobro došli u orijent!
Ispred restorana naravno mnogo suvenira za kupiti, a prodavači su se voljni cenkati.
Uspjela sam vidjeti jednu macu, ali je nisam mogla uslikati, sakrila se ispod stola, ali sam zato uslikala gospodina geka i to nigdje drugo nego u ženskom toaletu na zidu.
Sva sreća pa se ne bojim inače bi bilo dreke.
Bilo mi do šege pa sam ga pokazala dvjema curama koje su brzim korakom odjurile, ko fol uplašile se, a meni smiješno, geko kako stoji ne miče se ni sekunde.
Krenuvši dalje od tog jednostavnog pustinjskog restorana počeli su neki check pointovi.
Stoje vojnici sa puškama, nadgledaju.
Nalazimo se u opasnoj zemlji?
Ne znam, ne osjećam strah, zanimljivo je cimati se kroz egipatsku pustoš ev u 22 sata i još nije cilj.
Prošli smo maločas kroz grad Qina, zanimljivo.
Nikakav poseban grad, smiješno mi bilo da ljudi ovdje u po grada jašu magarce, et izađu naveče na živom biciklu🤣
Uslikala sam u prolazu poznatu džamiju grada koja je stara oko 800 godina. Tako veli vozač Mohammad.(Ovdje se haman svaki drugi čovjek tako zove.) Ako on ne laže, ne lažem ni ja.
I dobro, pošto sam budna već od 3 i putujemo ev više od 18 sati, popušta me inspiracija, želim još samo da dođemo do cilja i check in na brod i to će biti prva noć u mom životu da sam spavala na rijeci.
Pa dobro, neka to onda bude Nil ❤️
Awww, vidi hrane plahe. Sta ti je to u sahanima ?
Ma pojma nemam, bilo je svega, nisam ni gledala jela sam samo, jer sam bila gladna 😀
Salata, riza, piletina, nekakav umak, corba, et
Sad i ja ogladnio… :/
Pa taj problem se može brzo riješiti.
Pojedeš nešto 🤣
Pa nema vako ko na slici. Uostalom ko još jede u ova doba, ne smijem ja to. 🙁
Pa nema ima eno u onom restoranu u Egiptu😆
Pa smiješ ti, nisi debeo🙃
Pa nisam debeo jer ne jedem. 😀
😀 100%
Tram, ma ja ti si zgodan, mlad i neizbježan😜
Cartel 😁
I don't know about Tram but I'm the one who looks like Beatrix even with 75 kg… Sooo die skinny… 😀
De bona C. B tram ti je čovjek tajna niko ne zna kako čovjek izgleda.
Joj blago tebi, da mi je tvoje kile👍