Ukrao se iz mojih dana i ovogodišnji jorgovan.
Tako ja brojim godine.
Kad vidim smeđ jorgovan znam da je još jedna godina prošla.
Pa jest, čudna sam ti sva.
Imam neke svoje fore i fazone u glavi.
Dosadno mi je razmišljati kao drugi, ili bolje reći razmišljati na isti kalup kao drugi.
Al svako od nas ima svoju neku svoju furku.
I sva sreća što nismo svi isti.
Meni su dosadna mnoga ovoljudska razmišljanja.
Mora sve ići nekim tokom kao npr. brak, pa jebote koliko ima ljudi na ovom svijetu koji žive čitav život skupa, a nikad se nisu vjenčali.
Jel to znak, ako nemaju papir, da se manje vole?
Ili npr da se mora kupiti stan, napraviti kuća.
Kao, ostat će djeci.
Sve je to lijepo i fino, ali to je u mojim očima teret, postati rob te kuće, čitav život ulagati u nju, mučit se, radit, ne imati za odmora, odplaćivati rate, prevrtati svaki dinar, dobit šećer i kamaru bolešćuga radi sekiracije i nervoze i na kraju ruke niz tijelo, dobiješ lopatu preko i ko da nikad nisi postojao.Koji će mi klinac to?
Nisam rekla da nije lijepo svašta u životu imati i nek se niko ne nađe uvrijeđen ko tako voli da živi, ja samo kažem svoje mišljenje, a moje je mišljenje da mene materijalizam ne zanima ni 0,01%
Što sam starija ja bih samo da uživam u ovom životu, da se radujem, da se divim ovoj prirodi koje još ima, da slušam cvrkut ptica, da pričam cvijeću lijepe riječi, da izlazim sa rajom na lijepe večere, koncerte i sve te zajebancije, jer znam da na ovom svijetu ne mogu ništa imati što će vječno biti samo moje, nit sam ja vječna.
Sve je tako prolazno i kad nas ne bude, neko će nas nekad pomenuti, pa ćemo biti zaboravljeni i Zemlja će i dalje da se okreće i rađat će se nove generacije i nikom nikad neće tada biti bitno ko je šta imao, kakvu kuću, kakvo auto, mislim, halo?
Možda i ja griješim, možda sam samo previše skromna, možda sam jednostavno djetinjasta po nekim pitanjima, ali zaista mi je svejedno. Nemam pojma što pišem sad o tome, a počela o smeđem jorgovanu.
Sigurno imam svoj neki svijet u glavi i kako posmatram ovaj okolo mene napravit ću još veći štit, jer ne bih da mi iko remeti ovaj moj mir.
Mora da i to dolazi od previše razočaranosti kroz život i godine. Razočaranosti u ljude, da.
U njihova ta neka razmišljanja.
U to neko njihovo naturanje da mora tako biti, a ne mora vala.
Ili ono fol neki mega vjernik, a sere žilete na sve strane, jebi ti to, nema od tog nikakve nafake.
Kaznit će te kaže Bog što si takva, hoće vala imam hiljadu grijeha, al više će haman tebe kazniti što si ti taki, a farbaš ljude da nisi, ejh…
Čudan mi je zaista ovaj svijet, ne znam kud ide sve ovo i ne bojim se, samo se ograđujem i svakog novog smeđeg jorgovana shvatim da se treba dobro ljudi čuvati, jer oni su najveće zvijeri.
Eh, šta je sad pisac htio ovim reći… Nek sebi svako razabere.
Na kraju krajeva, sve je tako svejedno.Malo toga se bojim i ono čega se ja najviše bojim za sebe i što bi mi mogla biti definitivna i zadnja smrt je nikad ne saznati razlog mog postojanja i moje duše u ovom životu ili životima i to je sve.
Toliko jednostavno.
Nije lako sa mnom, nije
Slazem se svim osim ovog za brak. Papir da je neko u braku mora biti. Nije sve u ljubavi, to je i zbog jasnoce, i prakticnosti i mnogo cega.
Ne znam vala Niki, ja mislim drugačije o tome dok su dvije iste osobe u pitanju.
Nisu to ljudi bez razloga praktikovali hiljadama godina. Eeeee zna se ta ljubav itekako zakomplikovati
Zna se ljubav i nakon 30 godina sa papirom zakomplikovati, ili???
Pa ako žive zajedno neke godine smatraju se vjenčanim, sa svim zakonskim obavezama koje brak donosi. 😀
Tram, svugdje u svijetu?
Nego, šta ste zapeli za taj brak, pisala sam i o drugim temama večeras
Senorita
U nekim pređašnjim vremenima prozvali bi te egzistencijalistkinjom.
Šta mu ga znam? Možda to i jesi!
Ne znam da li si imala namjeru da izazoveš pomutnju u mom neukom umu,
ili nečijem drugom,
ali tvoj zapis se sveobuhvatno bavi razmišljanjem o osnovama agzistencijalizma :
„Čovjek, pojedinac, njegova sloboda, njegovo samoostvarenje,
u kojem dominira pojam apsurda,
odnosno besmisao na kojem počiva amoralnost i “nepravednost” svijeta u
kojemu živimo.“
(parafraza bitnih značajki egzistencijlizma)
No , ti vjerovatno o tome znaš više od mene,
jer si nevješte/nesuvisle filozofske formulacije,
pretvorila u plodno, životno razmišljanje ,
dostojno reskom Sartrovskom pristupu datoj tematici.
Poštovanje mom dragom profesoru prelijepih riječi, onih kojih ste me naučili u ljubavi, pjesmi i miru.
Sa dostojanstvom vam se poklanjam i sa respektom.
Pjesma, muzika, stih i slikarkstvo je poseban dar koji nemaju mnogi, pa zato mi se i čini da je danas sve manje mladih ljudi koji to ne vide i ne čuju i ne osjećaju.
Gdje je nastala propas i kad?
Tad kad su ljudi ostali isti ili onda kad su dopustili da im se soli pamet politikom?
Zanima me ta razlika.
Gdje je veći slučaj?
Hvala Senorita
Možda bih mogao dati neki konkretniji odgovor ,
ali se bojim jaza generacija i reprekusija koji može izazvati.
Međutim , siguran sam da Ti znaš ili nalsućuješ sve
ili većinu odgovora
Tvoj večerašnji zapis je putokaz u tom smjeru.
Ti u stvari nemaš problema i pitanja, jer ti živiš život.
Ti sa žaljenjem konstatuješ / nabrajaš neke od životnih apsurda
i nonsense koje neuki nameću većini .
Dokle?
Dok je vremena i zlih ljudi.
Vala Banditu moj s tobom je lako,najlakše.
A ti bar znaš kako sam ja zajebLa sva moranja…pa više ništa ne moram
Osim da volim ljude poput tebe,koji isto ne moraju :)))
Hajrobleki 😉
Drago moje Pile, volim i ja tebe 🙂