Ja i ovo proljeće ove godine se kolebamo baš oko svega.
Nemamo pojma šta učiniti, o čemu razmišljati.
Razbucalo me na sve strane, u mislima hiljadu niti proljeća i radosti i sjećanja i tuga, pa sad vagam bez prestanka.
Al et, ja ko ja, stari prosjak za sekunde lijepih riječi od ljudi, osmijeha na licu i pitomog pogleda u očima.
Proljeće mi dođe ko obnova, al ovog nemam više maltera da malterišem.
Mogla bih kupiti novi malter, nije da nemam od čega, al neću da forsiram, jer vidim da mi svako novo proljeće provuče po jednu hinjsku.
A toliko ga volim.
I volila sam ga oduvijek.
Pitam se onako često, teoretski i povremeno čemu je svrha u ovako lošem svijetu, gdje je odgovor?
Ovom proljeću poklanjam zaista od srca ovu pjesmu, pa nek mi ubrizgaš u vene svo ovo zemaljsko cvijeće što cvjeta u proljeće na čitavoj Zemlji da imam još snage biti uz tebe tu i iduće godine kad odlučiš da se probudiš.
Auuuuuuuuuu, curo, dobro mi jebeš još ovaj jedan živac kojeg imam!
“La Vie en Rose”, ali, život nije ružičast.
Senorita, gazimo dalje!
:*
Eh to pitanje u cemu je svrha… Zabranio sam sam sebi da se pitam to, imam osecaj da smo joj sve dalji ako je uopstei ima.
Ali samim tim sto se pitas to i sve sto si napisala, ceo taj osecaj, govori da si ti jedna od tih ljudi koji razumeju i cine vrednosti ovog sveta. 🙂
Ne daj se, banditski!
Život nije “rosarote Brille” najdraži moj Tango :*
Roki, moj drug, hvala ti na komentaru, budi još dugo tu.
I tebi pusa :*
Imaš ti više od jednog živca
Taj nerv koji ti imaš nema cijenu 🙂
Pile moje, da, u pravu si imam et sreće po tom pitanju😃