Poneki bi htjeli da budu rafaelo kuglica, a oni su samo *MERDE*
Isto tako bi neki htjeli da budu heroji, a zna se i svijet zna da su samo ratni zločinci.
I što se onda pravi toliki bauk oko svega?
Bezveze zatrpavati mozak, sve je došlo kako je moralo, a ipak nek mi znamo za sebe da se valja svakog jutra pogledati u ogledalo, pa se valja onda fino pogledati u oči i pitati se da li si rafaelo kuglica ili *MERDE*
Ovo pišem, jer sam se načitala toliko sranja i vredjanja u ove zadnje dvije sedmice da mi je došlo da povraćam u mlazovima na ljudsku mržnju i zlobu.
Pitam se stalno… odakle u tolikoj mjeri?
Ja sam već odavno razočarana u čitav svijet, jer vidim šta se dešava.
Trenutno samo jasnije i više, a bježala sam predugo od tog osvjetljenja.
Od činjenice da toliko mržnje postoji i da se počinjem bojati da se radi na tome da se ljubav zaboravi i odstrani, ko operacijom…
Što moj drug Antiša jučer reče… samo još muzika.
I jest, vjerujem još samo u muziku, časno, glasno, stoječki, razumom, srcem, dušom!
Pa i jesam oduvjek, možda me ona, kao i ljubav uvijek držala tu.
Prošlo je vrijeme škorpije.
Škorpiji je po tarotu data SMRT kao zaštitna karta.
Pucao me ove godine dobar novembarski Blues.
Bila sam dosta bolesna, možda i previše za moj pojam.
Nikad nisam volila vrijeme škorpiona, ali ove godine koliko god me gazilo to doba, vidjela sam jasno da smrt je tu da pokosi ono staro da bi moglo doći nešto novo.
Nova era.
Novi dani da poraste ljubav.
Novi dani za ono lijepo.
Novi sati života vidjeti dalje od nosa.
Nenormalno se nadam.
Za sebe.
Za čitav ovaj svijet.
I znate šta?
Nije me ni jedan dan nit ijedno jutro stid stati pred ogledalo i pogledati se u oči.
Joj veli, kad porastem bit cu Bitlus.
EJHHHHH, dalek je put do istine 
