Drveće lagano ostaje bez lišća.
Ponekad mi se učini da u nekim danima poput ovog današnjeg dana gospodnjeg namirišem proljeće, baš negdje u daljini i na par sekundi.
Obiđem u mislima puno toga i dok se popodnevno Sunce provlači kroz žute krošnje sjetim se Bob Dylana, herbara u kojem smo skupljali dobroćudno bilje i mojih hlača na trapez koje sam nosila od sedamnaeste do devetnaeste, koje sam sama skrojila i ofarbala u plavi batik.
Samo nek je šarenila u odsjaju tamnih očiju.
Kosa mi je bila… duga.
Duga, do kajša farmerki, volila sam da pletem sitne pletenice.
Danas mi okraćala kosa do ramena, al i dalje ja ispletem pletenčicu od najdužeg pramena kose.
Šareni se život u mojim mrkim zjenicama,a ja ovako u jesen pustim sebi pjesmu i pasem mjesečinu po stranicama starih, a i novih dnevnika.
Kismet!
Ili je pun Mjesec?
Nobelovac je jednom rekao:
Tvoje riječi bude sjećanja
I puštam ih da plove tebi
Jer tvojim kismetom uvijek plovi pun mjesec
Teško je ne misliti na tebe ,
a ne osjetiti život.
Teško je misliti na život ,
a nemati kismet.
A kada mislim na život ,
znam ,prlijep je.
Kada milsim na kismet,
znam ,čarolija si .
Jer tvojim kismetom uvijek plovi pun mjesec…tacno, i mislim da hoce dok ne dodje zadnji uzdah i odkucaj, pozdrav srdacan.
Djete srece ti si @senorita 😀
Ej Zike, pokusavam to biti od kako sam se rodila 😀