Vrijeme

Joj kaže, ima telefon na tipke.
To već bio pojam.
Ne moraš da okrećeš ko mahnit po onom krugu.
Pa dok ti to okreneš, pa dok te spoji, još ako je loša veza hajde ponovo.

Ako si se dogovorio sa nekim na bilo kakav sastanak pa nešto ne dodješ, taj neko čeka ili ti čekaš ako taj neko ne dodje, pa sutradan se razglaba o tome, šta se desilo, bila loša veza nije se moglo nazvati na vrijeme ili zatvorena pošta bila ili nije bilo govornice u blizini.
Da nekom danas kažeš tako nešto, et nisam ti se imao odakle javiti, taj neko bi te pitao jesi li lizao kakvih šarenih žaba ili na kojem si tripu već.
Nezamislivo da neko nema mobilni, znači toliko si dostupan.
 

Danas svako dijete od tri godine, malo pretjerano, al tu je to negdje, ima mobilni i zna kako se koristi i Viber i WhatsApp i internet.
Danas ti je sve to normala.
Ove generacije koje rastu uz sve to neće sigurno moći razumjeti kako je  sve  prije izgledalo.

Jebo te, pošalješ nekome pismo pa čekaš da ode i dodje, pa onda čekaš da ti taj neko odgovori.
Koja fina isčekivanja, zaboraviš na to, a samo jedan dan, eto pismo stiglo.
Hej ja radosti

A da ne pričam o fotoaparatima.
Staviš onaj film u njega, pa ispucaš, bilo je čini mi se 24 ili 36 filmova, ako griješim, nek me ispravi ko se sjeća.
Pa onda odneseš na odvijanje, pa čekaš da se fotografije izrade i moliš Boga da uspiju fotke.
Onda sav radostan odeš po fotografije, pa ih gledaš po sto puta, slažeš u albume.
Ili pošalješ nekome u pismu 
Onda slijedi čekanje da sve to dodje pa čekaš odgovor, ejh…

Danas svaki mobilni ima fotoaparat u sebi, škljocaš po čitav dan i šalješ u sekundi u čitav svijet prijateljima koje imaš daleko ili još bolje, nazoveš na video razgovor pa se ispričate ko da sjedite skupa.

Pa onda priča o kasetama i pločama, po čitav dan okreći, pa se ona kaseta izmota ili ako si stoka isparaš ploče, loša iglica, jebi ga.

Sad upališ playlistu na mobilni i trlja čitav dan, skidaš sa interneta notu koju hoćeš, u sekundi.
Pa gdje su video kasete… Cccc

Et koliko je sve ovo iznapredovalo, a opet ljudski mozak tuta, pun još neke mržnje, tjeskobe, zavisti, ljubomore i svih ostalih negativnosti.

Što se mene lično tiče, ja sam sretna da pamtim i ta neka druga vremena, jer bilo je lijepo, ako ništa osjećam da su ljudi više komunicirali face to face.

Et, da još hoće izmisliti da ne treba čovjek da bi vozio gradski bus, tramvaj, voz ili bilo šta, pa da se i ja jedne godine riješim tog šoferskog imidža.
Nek se predje opet na konja, npr.

A do tad ide zna se koja

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

8 komentara

  1. Ja se sjećam amidžinog kasetofona koji je i danas živ btw, i nije mu radilo nijedno dugme za premotavanje, pa smo mi, ono što snimimo sa radija, premotavali drvenim olovkama jer su one fino zapinjale za one zupce ☺
    Usput, zaboravila si walkmen💖 koji ja i sad čuvam💙

  2. Eto, zaboravila sam Walkman kojeg sam imala, naravno, halo😂😂😂😂kasete bile in u mojim godinama, sjecam se svog Walkmana, 1993, lije jesenja Oktobarska kiša, sa slušam Stairways To Heaven do dibidusa, premotavam je, uvijek i uvijek nanovo, sva steća bila prva, pa uvijek Walkman kaže ŠKLjOC

    Kami, bitno je bilo slikati 😊

Komentariši