Kad ti niz kameno srce proklizi spoznaja da se više ničeg u životu ne bojiš zapitaš se da li je to hrabrost, ludost, iskustvo ili samopouzdanje.
Mislima pročešljaš svaki kutak boli i radosti koje si imao u svom životu i kažeš sebi, jebi ga, preživi se sve.
Samo je pitanje, da li je to stvarno smisao ovog življenja.
Voljeti, bolovati, smijati se, plakati, i svega pomalo uz to nadžidžanog ko na novogodišnjem stolu.
Nisam nikad mogla prije vjerovati kako će mi neke stvari postati toliko svejedne.
Mislila sam da ću uvijek tugovati za poderanim medvjedićem iz djetinstva. Sjetim ga se ponekad, al odmahnem rukom.
Sve je to bez čega se može živjeti.
Danas mogu bez trunke ljutnje da živim i sa tudjim mišljenjem o meni i mom životu.
Sjetim se uvijek da niko ne živi moj život za mene i da niko ne tapše po ramenu kad si pred hrpom problema.
Uvijek si većinom sam samcat sa tim svim i niko ti neće tvoje probleme rešavati ako nećeš ti sam.
Postala sam totalno egoistična i nisam više ko prije naivna da sam odmah tu za neke ljude koji nisu ni sekunde vrijedni moje pažnje.
Uči te život,uči.
Lekcija za lekcijom.
Možda nekad završiš taj faks.
Ako imate dobrog prijatelja ili prijateljicu čuvajte ih dobro, jer malo je takvih.
Ne treba se ipak nikad zaboraviti činjenica da su ti jedini pravi prijatelji samo otac i mati i vjerujem da će me još samo to u životu rastužiti kad njih izgubim. Samo to i ništa pod milim Bogom drugo.
Ništa.
Ne znam tačno šta je izazvalo ovo razmišljanje danas u meni, možda pjesma od EKV… vozila sam dugo kroz ulice u sumraku onako laganini, slušala best of od njih.
Sjetila sam se 2008 i trenutka kad sam u nezgodi ostala sama na ulici. To razočarenje u ljude kojima sam vjerovala ostavilo je crnu svemirsku rupu tu negdje u duši.
Sam se radjaš, sam umireš.
A puno puta se rodiš dok živiš i puno puta umreš dok živiš.
Razmišljala sam i o tome kako mi je smiješno kad znam tačno šta ljudi misle o meni,a foliraju mi se u facu ko fol misle najbolje.
Eh taj sam film davno ogledala.
Mrzim kad neko misli da sam naivčina.
Ja samo nemam običaj prema ljudima biti okrutna pa djelujem poglupo, al ako ćemo najiskrenije svako će dobit svoj zicer pa ćemo vidjeti kakvi su i ti divlji konji za utrke.
I za kraj. Život nije samo lijep, već prelijep.
Izbacite sve nepotrebno iz vaših života i prodišite plućima ko na najljepšem proplanku negdje na lijepom brdu.
I šta je poruka ovog posta? Čast svakome, ne vjerujem nikome.
Osim sebi.
Sebi.
Meni.
Prošla su vremena gdje bih napisala:"a ponekad ni sebi"
to su simptomi odrasle i zrele osobe… malo njih dostigne taj nivo 🙂
Onda sam ja već dugo odrasla i zrela osoba.
K'o da sam ja pisala.
Imamo sigurno dosta sličnih dešavanja u životu Caligo.
Rekoh ja; sa dusom i iz duse napisano.. nema uvijanja:)))
Zike ❤️
la vie est belle !!
Jeste, samo taj parfem pod istim nazivom smrdi, Bože ti sačuvaj 🤣