(Ostala sam zaista nijema zadnjih par dana.
Bez teksta, bez riječi, bez sabrane misli.
Još jedan dokaz koliko život može biti nepredvidjen)
I takav je izgleda vječno.
Danas ti je osmijeh na licu, sutra ti suza ljuta po licu luta ili možda negdje u srcu, nikako da izadje na čist pravac, a ostavlja gorak trag.
I sve su to sekunde ovog života.
A nekad i sekunde znaju biti vječnost, pa se pogubimo u toj vječnosti i ne vidimo izlaz… kao da ideš kroz tunel i negdje se nazire u daljini svjetlost, ali što se više trudiš da ideš prema njoj, ona je sve dalja i dalja, a ima se osjećaj kao da se tone u tami.
Tama.
Sva sreća da je prolazna.
Da ne ostaje.
Da ima tu vrlinu da prodje.
I kad neko ima snage da pobjedi tu tamu i da se uspije izvući iz nje, jednog dana će ugledati najljepše svjetlo na kraju tunela koje će osvijetliti prozore duše i spustiti mir na nju.
Lako je reći.
Treba izmoći.
Vrijeme ne liječi.
Vrijeme je samo melem koji se spusti na rane, dušu i srce.
Samo zaliječi, a gorak trag će uvijek biti prisutan tu negdje.
U svjetlosti.
U tami.
Na neka pitanja ne postoji odgovor.
(Ps. Eric Clapton je ovu pjesmu posvetio ….)