O smrti

Sjedimo tako veceras i pricamo o svemu i svacemu.

Ja i sisterka mi starija.

Sjetila je na moje stare dnevnike pa krenule od 1991.

Sjetile se plavog golfa,pa svadbe od rodjaka, pa snjezine i grdnih momcina.

Prica o muzici krenula od Halida do Maidena, buckuris zivi da prostis.

U jednom momentu mi napomenu kako vrijeme leti i kako je jos malo vrijeme da se kupimo na Australiju.

A to nam bio insider, nas djed uvijek govorio kad se umire da se ide za Australiju.

I pocnemo pricati o tome sta sa nasim lesevima.

Ona veli hoce u urnu, a ja velim da hocu u svoje selo u mezar.

Kao sto bi ti bas tamo?

Pa et sister, zato sto se sjecam na sve one lijepe dane proljeca, ljeta, jeseni i zime i bas mi nekako merak da budem tamo , jbg.

Da me eto to okruzi ,( ta priroda) kad budem dibidus ostecenje.

Pa kao ko ce te obici, dijete ti vani, ko ce obilaziti tvoj mezar, njegovat ga, ocistit, posadit cvijece?

Ma bolan, ko da mora iko, ja kad umrem ode moja dusa na drugo mjesto, a mezar ce mi biti bas ono OLD SCHOOL, ofucan do bola, zapusten i svoj.

Bas ko stara scula.

A sto mi ono pricamo o smrti?

Pa eto, zato sto nam sjedi svakim danom,satom i sekundom za vratom, moja sestro.

Mozda imamo jos 20-30 godina, a mozda jos samo 20-30 sedmica, 20-30 minuta, 20-30 sekundi.

I to je tako…nikako drugacije..

Zato dragi moji, da ono cistim srcem i cistom dusom kazem ono sto mi je gospodin jedan rekao:

Ovaj dan je lijep.

I stvarno jeste.

Ps. kome je falilo ovo: ċčdžđljnjšž, jebi ga, nisam imala kad da ispravljam.

ŽIVOT JE LIJEP 🙂

•