A tko je Helena, ispod prvog sloja kad zagrebeš, kad’ padne glazura… U čoporu hijena lošeg glamura…

Drina.

Bijela.

Meko pakovanje.

Zove me u snovima.

Negdje, gdje kročim kroz gustu maglu, buncam za njom.

Traži me.

Budi me njen miris i svježa tozara.

Iz tvoje đezve.



Uvio se neki jebivjetar u moja jedra.

Ulovio se pa ne zna ni sam gdje da duva.

Odvlači me na neviđene pučine.

Tamo gdje nema ništa osim morske pustinje.

Sve je tako ravno i tiho, pusto i mirno.


Ležim u čamcu i gledam u nebo.

I tako prolaze dani.

U vječnom stoniranju.

Čas dan, čas zvijezde koje kite svaki kutak mog mozga.

Negdje u leri.

Tamo gdje nikad niko nije kročio.

Sve je ovo malo drugačija verzija „Life od Pi“, pomislim, pa se okrećući tražim tigra.

Al eto, nema ni njega.


I tako kad čovjek se otuđi, sam od sebe, spreman je putovati kroz prostor i vrijeme i posmatrati.

Nebo i zvijede i pučine.



Dugo vremena se ne zapita šta je to smisao života, zbog koga se živi, zbog čega se rodi, za koji život treba da se rodi ako ikad umre pa treba da se ponovo rodi i na samom kraju se pita(ako se upita) što bolan misliš da nema više smisla kad ti je data ta blagodat da dišeš svaki dan i svaku noć, tu dok posmatraš nebo, zvijezde i svoje pučine.




Treba tražiti svetionik.

Treba.

Al svaka mala obala sa njim se preokrenula prema dole i svijetli negdje u nekom tihom okeanu delfinima put.

I hobotnicama.

I ribama.


Najviše mi je drago da svijetle delfinima put.

Ima puno lijepih priča o njima.

Nekad davno sam pročitala neku legendu o tome da prenose ljubav sa ovog svijeta na drugi…pa sad ne znam, davno sam pročitala, možda i griješim ili sam izmislila u svojoj mašti, ko to zna…

Ko to kaže da postoji drugi svijet i kome ljubav tamo da odnesu?

Ne znam.

A možda i znam.

Među zvijezdama, gore daleko ima sazvjeđje delfina…

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

5 komentara

Komentariši