Ta fotografija kruzi citavim svijetom.


Mi gledamo i ne mozemo vjerovati sta se desilo.


Ako pogledamo unazad stalno se desavaju takvi dogadjají i niko ih ne zaustavlja.


Mozda ne isto, ali podpuno slicno.


Koliko jos takvih fotografija slijedi gdje cemo vidjeti djecu sa patnjom u ocima ili kao ovaj zadnji prizor, mrtvu djecu?


A niko od te djece nije ni sekunde kriv…ni sekunde.



A nas koji jos zivimo ovdje pokusavaju svaki dan da inficiraju kroz radio, televizor ili internet i svaki dan nas kljukaju i onim sto jeste i onim sto nije, do nas prodiru razne vijesti,a i one da je negdje poceo rat, da se negdje zavrsio, da je negdje umrlo puno ljudi od gladi i da je na obali pronadjen mrtav djecak koji je neznajuci sta znaci rat krenuo u bjegstvo od rata…


I nista se promjeniti nece kao ni do sad sto se promjenilo nije, ratovi su harali svijetom i uvijek ce izgleda i dalje harati.


Bilo je previse ratova i tuga prije prvog svjetskog rata, bio je prvi svjetski rat, bio je i drugi svijetski rat, niko vise nece moci izbrojati zrtve svih tih jebenih ratova i mrznje medju ljudima i nepravde i svega onog ruznoga sto vidimo kroz fotografije, istoriju…


Vrijeme da se desi SVJETSKI MIR.




Ako mene pitate nama uopste nije potrebna ni ludnica nit pakao, mi vec previse dugo zivimo u svemu tome, evo bas tu na planeti Zemlji!




Ali nista se promjeniti nece, ostat cemo tu i gledat cemo i dalje zbivanja ko inficirani i nepomicni, bez moci da bilo sta promjenimo, jer izgleda, prokleti smo tu u paklu.


I onda na kraju se pitam sto se pitamo sta cemo ostaviti nasoj djeci, mozda unucima, ljudima koji ce zivjeti i poslije nas dok ovaj pakao postoji kad nista drugo nije naucen sav ovaj svijet osim da ratuje da se ubija i da se pati.

 

Nismo ni svijesni koji idioti upravljaju nama.


Da znam da postoje Alieni sad bi ih zamolila da dodju po mene i odvedu me u pizdu materinu gore negdje u svemiru, jer me je i stid reci da pripadam ljudskoj rasi.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

9 komentara

  1. ZAO MI JE TE PRERANE SMRTI…. I DJECAKOVE I SVIH DRUGIH

    Nazalost, ta slika je dobrodosla svjetskim mocnicima da kroje drustvo po svom. Marketiski je iskoristena kao jos jedna stelenica do cilja. Kad ratovi nebudu donosili korist i zaradu onda ce nastupit svjetski mir…. a do tad…

  2. Pasivnost u komforu je problem. Kada ti je dobro, nista ti ne valja. Puca te depresija, nemas dovoljno suncanih dana, doziras se cokoladama pa ides na trcanje, nemas djecu jer stanje na berzi nije odgovarajuce. Sve je tesko, mrsko i sve te mrzi. Onda rat zvuci osvjezavajuce, pun adrenalina i sanse za dokazivanjem. Svi se vide kao vitezovi.

    Sa druge strane, ako si u stanju rata, jedino na sto mislis jeste koliko je zivot dobar. U toj situaciji, ljudi zive svoj zivot 150%. Nista nije mrsko, svaki dan se nesto desava i zivi se ne svaki dan, nego svaka stotinjka punim plucima. Jer nikada ne znas koja je zadnja. Ljudi ostaju u takvom stanju i nakon rata, barem nekoliko godina, te ako ih neko pametan vodi mogu napraviti cuda, npr. obnoviti drzavu za par godina i krenuti putem prosperiteta.

    Zasto ne postoji globalni mir? Jer jos uvijek nismo nasli nista dovoljno haoticno kao sto je rat, sto bi posluzilo kao zamjena. U miru se ljudi ulijene, postane im dosadno, zivot nema smisla jer se jedino o smislu zivota pitaju, ne postoje bitke koje treba dobiti, sve je tu i … oke je.

    Vjerovatno najbliza situacija, po haoticnosti, ratu jeste kapitalizam u Americi. Danas si bogat, sutra beskucnik, prekosutra nesto trece. To je ono sto cini ljude zivim, zbog cega im krv kola brze i zbog cega se desevaju velike promjene, odakle dolazi motivacija.

Komentariši