Nekad sredinom Ramazana bio je pun Mjesec u jednoj ljetnoj tihoj noci.
Sjedila sam sama na balkonu i kroz igru slucaja navila mi se neka muzika na mobilni, al ona neka koja me podsjetila na neki daleki moj bivsi zivot koji mi se desavao prije nekih 20 i nesto godina.
Pitala sam se ko sam bila tad i o cemu sam mastala i ko sam sad i o cemu sad mastam.
Mastala sam tad kako cu prozivjeti zivot ko do sad kako sam ga zivjela stim da sam nastavnica muzickog i da sviram ludo i strastveno neki istrument i da sam sa covjekom koji je bio tad iz mojih snova i da mozda imamo skupa djecu.
Medjutim…u zivotu ne bude sve onako kako ga zamisljamo pa zbog svojih snova zbog kojih poletimo visoko padnemo cesto puta posteno na nos, dal zbog visih sila ili zbog svoje budalastine…hajd ga znaj gdje je toj ludosti kraj.
Sve u zivotu ne bih mjenjala osim da sam pobjegla tu noc kad sam se udavala za pogresnog covjeka i kad sam se uputila u nezeljeni zanat tj. posao.
Ali sve to, kad razmislim me dovelo do ovog sada cilja na kojem stojim i te kako sretna.
Sve je moralo tako biti kako je sada.
Mozda u zivotu moramo izbaciti poneke snove na koje nikako nemamo uticaja da bi bili sretni ljudi.
Mozda moramo biti toliko jaki da od srca rasirenih ruku pustimo proslost i pozelimo jos jaci ljepsu buducnost.
Ipak,veceras znam da jos nije kasno nauciti svirati taj neki istrument, diviti se ljubavi koju imam i koja je iskrena i da ni veceras ne razmisljam drugacije nego sve prosle dane da bih bez razmisljanja dala svoj zivot za moje jedno jedino dijete.
Pitam se cesto zasto smo mi ljudi tako neka bica koja imaju tu neku moc da se vracaju u proslost tj. da mogu razmisljati o njoj?
Sigurno iz tog razloga da bi popravili neke svoje greske da bi mogli postati sretniji i bolji ljudi ili samo zato da ima sta da nas handri kroz zivot…pojma nemam.
Kako god…koliko god da je nejasno, zivot je satkan tako da sutra postaju sve stvari jasnije…a do tad zbogom stari zivote, ja odoh malo gledati u buducnost i diviti se njoj.
kako je ovo emotivo napisano…
kazu sto ce biti ne moze te zaobici, a sto nece biti nije te moglo nikako sustici…
to je tako…
bitno je da si sretna.
snovi su tu da budu snovi…kad bi se svi ostvarili, sto bi nam ostalo…
Hvala Lokice 🙂
Da, to je tacno, mah i ne zelim da se svi snovi ostvare, ovako je bas ok.
Volim ovu pozitivu:))))
thats life
Valjda smo u strahu od onoga sto dolazi, a proslost smo vec prosli pa se nekako ususkamo u nju jer smo sigurni od neizvjesnosti.
Kerber – zabarovio sam na njih vec sto godina, prisjetila si me …
Zike volim i ja 🙂
Silents tako je.
Papirni, Kerber je bio moja prva prava ljubav 🙂
ustvari bolji komentar bi bio da se treba prvo prespavat 🙂