Paralelni universum Senorite Bandide.

Image and video hosting by TinyPic

Fali mi inspiracije ko nikad kad pomislim kako zelim da opisem svoje trenutne osjecaje, a zaista nemam cim.

Haj u kurac vise i sva ova razbucana osjecanja.

Pozelim ponekad da budem obicni predmet, ali ne predmet sprdancije.

I pored svega…imam uvjek osjecaj u trenutcima kao sto su ovi da mi je jedini prijatelj muzika.

Doslo mi veceras da se ubijem Sobicem.

 

Pa da pocnem.


Ja koliko god da se nekad cinila slaba, emotivna i nervozna osoba, jedno ipak o sebi mogu reci,

a to je da imam jos uvjek (kuc-kuc u drvo) KONjSKE zivce.

Kontam u sebi da se nekom ovako neke stvari konstantno desavaju ko meni da bi taj neko drugi bio vec odavno na velikoj dozi apaurina.

Ja nisam.

Al ce zato neme spopasti alzheimerova bolest u starosti.

Niceg se vise necu sjecati, ni ko sam nit sta sam.


U ovako nekim danima mislim cesto na sebe u nekom paralelnom univezumu.

Pitam se dal sam ja tamo na neki nacin sretnija ili mozda bolja osoba?

Dal sve ove pozitivne misli koje imam i saljem odavdje tamo prema sebi dopiru i da li su tamo stvarnost?


Dal ta druga ja zivim bas onako kako se zamisljam ovdje?


Tamo sam sigurno sve ono sto ovdje nisam i tamo sam sve ono sto pravi jednu snaznu osobu aristokratskog drzanja i stava.Kao jedna statua od mramora ispred koje se stoji i pazljivo posmatra svaki klesani dio, a pogotovo oci koje su tako stroge, ali ipak njezne, optimisticne i koje pricaju o nicemu drugom nego o ljubavi prema ljubavi, cvijecu, zivotinjama, muzici i miru u citavom svemiru.


Alaj serem ko foka, al …


Volila bih veceras da me ta snazna ja zagrli sto snaznije moze i da me ne pusti do zore i da se toj svojoj ja isplacem na grudima  ko malo bolesljivo dijete , da sve suze sto me guse mjesecima i godinama isplacem i da sebi olaksam dusu i tijelo.


Ne znam kad sam se zadnji put isplakala, a potrebno mi je ko ne znam ti sta.


Jebo majku, postala sam ko kamen.


Koliko god da su mi zivci jos jaki, bojim se za sebe da cu jednog dana otici skroz u ihahaj…


Na kraju, moj zivot se i te kako okrenuo na pozitivu i te kako, ali ta jedna stvar koja me i te kako boli ko da mi se kida srce svaki put kad pomislim na to, kvari mi svu tu sliku o sreci i onda mi sve to izgleda kao da sam samo najnesretnija osoba na ovoj planeti Zemlji i pitam se koliko jos borbe stoji ispred mene i pitam se koliko jos snage za tu borbu imam?


Mozda sam tamo u tom paralelnom universumu ona osoba koja sam zeljela da budem, osoba koju ce respektovati njeno dijete i voljeti je kao mater.


Koliko jos dugo snage ima moje srce za borbu?


Mozda do smrti, jer to samo mati zna.

 

Jebem ti zivot, sad bi joj srce svoje iz grudi iscupala i dala, a ona bi cini mi se i njega pukla od cestu i pogazila nogama.

Mozda ce me ova recenica raplakati, a znam da hoce.

Ovo mi je jedini melem za dusu sto mi je ostao jos.

…zivote stalno mijenjas lak, a ja sam tvoj najgori djak…

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

4 komentara

  1. 2 x sam pročitala, pa mislim da si trenutno zarobljena unutar vlastitih misli. Budući da se ne može pobjeći od sadašnjeg trenutka, zašto ove trenutke ne bi srdačno dočekala?
    ..Svi smo mi jedinstvena bića u svemiru i u jedinstvenom harmoničnom kretanju, svako za sebe je poseban, izuzetan, tako nepogrešivo jedinstven,(ne postoji dvojnik),
    ne postoji druga Ti.
    A ti, takva kakva jesi, upravo si nepogrešivo jedinstvena. 🙂

    želim ti ugodnu noć i lijepe snove
    _

Komentariši