Ponekad uspomene bole.

Nekad jucer ujutro, znaci 07.02 probudim se ko govno u zraku.

Ubi me depresija u mozak, hocu puci po savovima da ikako moze i pocnem misliti na jednu stvar i ta stvar povuce drugu stvar i ta druga stvar povuce i trecu i petnaestu i tridestu.

I tako sa uspjehom i bravurom i aplauzom dodjem  do toga da mislim na to, dok tog 07.02 u 12 i nesto cistim kupatilo, do pitanja iz kojeg razloga i sto i zasto cuvam sve te uspomene i dnevnike i fotografije i pisma i podmetace za case iz nekih birtija i kurceve vise i palceve….i to pitanje kruzilo je ko lesinar u mojoj glavi evo do sada.

Najdraza Zike, bas me lijepo opisa neki dan: EMOTIVAC!

Emotivac sam veliki i istina je, ali bolan, bolan i Tito i Jagodo, pa sto cuvam najmanju stvarcicu koja me veze za vrijeme i mjesto( cak i cep od neke pive, HEEEEEJ)

Cuvam sve na svijetu sto postoji sto meni nesto znaci.

Citav dan sam mislila na TO!

I pomisao da sve to unistim me isto tako ubija.

Ako uzmem kutiju i natrpam je svim i svacim i zalijepim je trakom i ostavim je u podrum, hoce li me sve to manje zuljati?

Ma manite se te misli, jos me iz tog podruma kopaju pisma iz proslosti.

Nije to bas tako da ja svemu dajem toliku moc da me kopka i nisam bas toliko labilna da to dopustam, al sam osoba koja razmislja bez kraja, moj mozak stalno misli i stalno se sjeca necega i kod mene je sve na onoj osnovi da vezem stvar sa stvari.

Ponekad znam da sve moje vizije koje sam imala u svom zivotu…bile su stvarne.I desile su se onako kako sam ih vidjela.

I ponekad se bojim vizije kako vidim sebe da posipam sve dnevnike, fotografije, pisma i sve ostalo, benzinom i palim cigaretu pored.

Ponekad, teoretski, povremeno.

Ponaked isto tako zelim da preskocim dan i pozelim da ga izbrisem.