Blogger.Ba prestaje sa radom 1.Marta 2015…jah, nije to vise nova vijest, ali isto tako to nije ni razlog da mi prestanemo pisati do tada.
Ne oprastaj te se ljudi, manite se sad onih tuznih postova i tema, vjeruj te mi, imat cemo toga dovoljno tog dana kad kliknemo na svoj blog, a otvorit ce se samo prazna stranica ili kako li vec.
Jos nisam zamisljala kako to izgleda i necu, jer bili bi opet kod tuga.
Prema tome, hajmo ba radosno ili onako kako smo naucili
Druzimo se i uzivajmo do zadnjeg trena ko oni muzicari sto su svirali do zadnjeg u onom filmu Titaniku
Tone, tone, jebi ga, nismo mi to zelili, vec neki hladni ko santa leda.
Nisam imala namjeru bilo sta da zabiljezim danas, ali ipak sam morala.
Dosla ne tako davno sa sljake, jos i bolesna uz to i kontam da i tako necu spavati jos dugo u noc.
Danas sam, poslije dugo vremena, slusala muziku na poslu tj. na mp3, slusalicu u lijevo uho ispod kose, da niko ne vidi.
Kad bude ko samnom pricao od vas sjedite sa moje desne, jer da sjedite lijevo vikala bih stalno: " Ha, sta kazes"?
Gluha postala od takvog dugogodisnjeg slusanja
Moj zet, jedan stari rocker, nabacao svasta na taj mp3 pa sam bas uzivala danas na poslu, eh reko evo dobre "brije" udri po gasu
I tako je i bilo, prosao mi dan sad pa sad.
A de znate mene, bez muzike nisam normalan insan
Uvjek na ovom bloggeru sam pisala o stvarima koje su mi se licno desavale i koje su istinite.
Sve sto ste procitali nista nije bilo izmisljeno, vec onako bas kako je i bilo.
Ako se neko sjeca i ko je citao, moze se sigurno sjetiti moje price o amidzi Ibri, evo da je ponovim tek onako:
(((Amidza Ibro je najstraiji covjek u selu.
Sa svojih osamdeset i kusur jos se super drzi.
Kad ga pitas za zdravlje kaze da je dobro,al samo ga noge bole, veli.
Nikakvo cudo nakon tako teskog zivota.
Zivio je prije na brdu.
Trebalo je nahraniti desetero djece, masala, a vreca brasna pukne dok si reko keks.
Trebalo je sici svako par dana do sela i uznijeti uz brdo sve to sto je bilo potrebno, jer gore nista nije bilo osim predivne prirode.
Imao je ovce i krave i pcelarstvom se bavio.
Pa hajde obradjuj zemljiste, pa hajde u sumu, uvijek posla koliko god hoces. A gdje je jos plus ono ici zaraditi koji dinar.
Kucica je bila malena i skromna i uvjek bi govorio da nema tijesne kuce, gdje nema bijesne celjadi.
Uglavnom, kako godine prodjose, odose djeca svojim putevima, u tom dodje i rat, osta on sam sa svojom zenom i presele se oni u selo.
Prije nekoliko godina umrla je njegova Hajra.
Ostao je amidza Ibro sam pod milim Bogom i kad ga noge ponesu uzme on svoj stap u ruke i krene kroz selo, pa dokle dodje.
"Bujrum amidza Ibro, moze li jedna kafica ili ces rakijicu"?
"Nemoj mi kafe, star sam za rakije, al deder daj koju".
I tako onda pocne amidza Ibro da prica o svemu i svacemu.
Neznam kome, al sam cula, prico je tako jednom amidza Ibro kako mu pred vrata, nedavno, dodje zena osrednjih godina, Romskog porijekla.
Pita ga da joj da koji dinar.
Kaze ti on njoj, da nema dobru penziju, ali bi se zenio, sam je i dosadno mu je, treba mu neko da nije sam.
Ona mu na to rece da nezna nista da radi po kuci i oko kuce, da nije nicemu naucena plaho i da nije za udaje.
Na to joj rece amidza Ibro da je dovoljno da zna kafu peci i da zna leci.
Okrenula se, kaze, i otisla i nikad vise nije dosla.
Na kraju krajeva, amidza Ibro nikad i poslije svega, nije izgubio svoj humor.
A zar to nije jedna divna ljudska osobina?
Ustvari, mozda je on to mislio i ozbiljno…
…jer nije lako biti sam, kad tako ostaris.)))
Amidza Ibro stvarno nikad nije izgubio svoj humor do kraja.
U ponedeljak su ga vidjeli kako se seta i obilazi opet mahalu, pa se sa svima salio i pozdravljao, a poslije tog dana u snu je otisao kod svoje Hajre.
Drago mi je da sam ga srela ljetos i naravno da mi je zao sto vise nije tu i tuzna sam bila kad sam cula da je umro, ali nekako, koliko god to smijesno nekome zvucalo, drago mi je da je sad miran i pomisao na tog covjeka kod mene samo izazove osmjeh na licu.
Ovo mi je bas neka lijepa lekcija u zivotu, sta god radili, gdje god bili, treba do samog kraja uzeti sve sa osmjehom, jer zar moze da postoji kraj pored jedne vjecnosti?
Prema tome, dragi moji i ako stvarno nestane ovaj Blogger. Ba, pa zar je to stvarno razlog da budemo nesretni kad svi dobro znamo da nam tu srecu i lijepe trenutke koje smo imali ovdje nikad niko, dok disemo, nece moci izbrisati iz glave?
Ja sam Senorita Bandida i cuvala sam vas uvjek u
Potok tece,
tok-tok
ja vas ljubim
cmok-cmok
nek’ si bas zabiljezila 🙂
Nek sam, jer bitno mi je.
Sav ovaj “moj blog” ide u memoriju, a bitno mi je da i to imam.
.. hoću da te sapozornice ispratim aplauzom,
applause SENORITA, loud applause! 🙂
_
MNOGO HVALA, draga i postovana Tango.
To su jedine rijeci koje mogu za sve da kazem.