Mrzim dane poput ovih.
Kad sve ono duboko skriveno dodje opet i dijeli vrijeme samnom.
Moje vrijeme.
A nemas uopste snagu da tome kazes: "IDI"!
Pusti nek ide sve u zaborav, sve ono sto boli.
Pustila sam i nije da me boli, vec to su oziljci koji su zamladili, ali uvjek s vremena na vrijeme pocnu da zuljaju.
A takav zulj…hm…zna da zaboli kao i svjeza rana.
I sto vise starim, sve mi vise stvari postaju jasne.
Nista vise u ovom zivotu nije bitno kao svijest i osjecaj onoga sto se trenutno desava.
To se mora slaviti.
Ps.Sretan ti rodjendan Hadzo.
Sad bi on rekao: “Hajd’ pusti to sad! Imas cigaru?” 😛
😀
Bi sigurno, nigdje bez Drinaša 😀