Ponekad se osjećam tako naivno i svijet mi čini kao lopta šarena.
Gledam na sve tako olako, kao da uopšte nisam tu i da ne živim u ovom vremenu.
Kao da sam zarobljena negdje u prostoru i da me drži sidro na mjestu, a znam da nije da moram dalje, već da daleko sam od toga svega.
Ponekad mislim da još u meni stanuje djevojčica koja ima svo vrijeme ovog svijeta da proživi još jedan dug život, a prošlo je puno života već.
I sve se mijenja i teče bez prekida, ja vjerujem u ono što pričaju ljudi, naivno, zato što mislim, iskreni su, a ona odrasla osoba iz mene negdje sa daleka opali mi po koji šamar i dozove me svijesti i tgne iz mog sanjarenja da ništa ovo nije tako šareno kako ja sebi bojim.
Bože dragi koji sam ja sanjar i koje sam još dijete, nikad ja odrasti neću.
Pa dobro, lijepo mi je ovako.
Nije da nebi mogla biti puno ozbiljnija, al mrsko mi 
Ide mi na živce ona ozbiljna, utegnuta ja, koja mora da pazi sta ce reci, kako ce se oblaciti….bla, bla,bla…
Ja nisam dama, nit su bluzice, kompletići, šeširi moj svijet …i mrsko mi je da mislim o tome kako ću se svijetu svidjeti kao takva osoba, hej ba fuck it, ja to nisam.
Ja sam ja, jedna curica kojoj godine mašu i koju pitam šta ću propustiti ako prestanem da budem sanjar?
>>>>> nadji uljeza
Sta ce ti ona sijalica…ti vidis i u mraku 😀
sanjarko, zanimljiva si:)
:*