Srijedom u 12.34

I tako dok posmatram vidim da vec dugo nista pametno nisam napisala ovdje

Dugo vec ne dijelim ona duboka razmisljanja, sve okrecem na salu i postovi su sve kraci i kraci.

Imam ja puno toga jos da kazem, ali mi se ne da.

Mozda znam razlog zasto je to tako, a mozda se samo krije tu negdje u svakodnevnici.

 

Posmatram i pratim sta se u svijetu zbiva, pa se zapitam u kojem vijeku zivimo?

Sve mi se vise muci na ovaj svijet i na zbivanja i pokusavam da sto manje vidim i cujem, ali uvjek nekako procuri do mene i dok bi prije par godina sjedila i plakala i danima hodala kao biba bez glave, sad i danas, lakse se nosim sa tim, zato sto tacno znam da mrtve vratiti ne mogu, da zlocince zaustaviti ne mogu i da necu nikad moci promjeniti svijet na bolje, da ce ostati takav kakav je, mracan, jeben i uzasan.

( Ali mogu promjeniti sebe i svoj zivot, uvjek iznova na bolje. )

Stvorila se u meni santa leda za mnoga zbivanja u svijetu i zbivanja u mom zivotu.

Kao sto rekoh, nemam vise vremena da placem za onim sto ne mogu promjeniti, nemam vise vremena da nekoga moljakam da mi da prijateljstvo ili ljubav ili lijepu rijec, nit imam vise vremena da tracim dane stim razbijajuci glavu oko svih tih stvari za koje znam da nisam ni sekunde kriva.

Odjeb je lansiran, svemu onom sto me vuce dole.

Da se mene pita, mi rokeri bi stvorili jedan dobar svijet, nebi bilo ratova, nit mrznje, svi bi sirili ljubav i bili bi zadovoljni ljudi.

Nama pusti dobre muzike i sve je sjajno.Nit koga diramo, nit hocemo da se uplicemo u tudja sranja.

 

Muzika i jeste bila ta koja me je napravila ovom osobom koja jesam i nikad mi dosaditi ne moze.

 

Imam podpuno drugu perspektivu gledanja na ovo sve cjelokupno i sve sto jos zelim jeste zdravlje.

Zahvalana sam za svaki dan koji je tu, zahvalana sam za svoj posao koji me i te kako zna karati u mozak, zahvalna sam za citav svoj zivot, za trud i rad, teske ko i za dobre dane.

Nedam vise nicemu da me vuce na dno, jer ipak ja dobro znam kako je dotaci dno i popeti se opet gore, pa tako puno puta, nista nije vise vrijedno mene i mog kratkog ljudskog zivota i zbog toga, vozdra mala raja.

 

I opet to ne znaci da sam hladna kao santa leda, necu da pricam o tugama i uzasu zivota i ovog svijeta.To ce se zakljucati i nek stoji tu negdje u daljini.

Svijet je prepun nepravde i tuge i prema tome, sutimo, bolje nam je.

 

Dosla sam da vas pozdravim i da vam kazem da odoh na odmor u subotu, imamo lijepih planova i ako se ostvari pola od tih planova bit ce to razlog za veselje.

Mada i sad je vec razlog za veselje 🙂

 

A vi, ne dajte se.

Ja sad odoh ispusiti pljugu,a nebi imala nista ni protiv dzojnta salim se.

 

MAKE LOVE, NOT WAR!