Ja, sasvim normalan covjek,kojem je izgorila kuca do temelja u ratu, ja sasvim normalan, izgubim tu istu podignutu u poplavi nesto malo poslije rata.
A niko nezna koliko sam je godina gradio, svojoj djeci, da je imaju kad mene vise nema.
Niko ne zna ustvari da sam otisao iz svoje zemlje da sagradim onu prvu, da saljem svojoj djeci i svojoj zeni da imaju lijep zivot.
Niko ne zna za moju bol i moju tugu, da sam ostavio svoju zenu samu sa nase 3 djece, tu, negdje da bi nam zivot bio bolji i da su mi zapalili kucu, onda kad sam se nadao da cemo zivjeti bolje.
Nigdje nema oznaka o tome, danas se samo o zadnjoj katastrofi prica.
Danas se pitam, kako cu zapoceti opet i gdje mi je ta snaga?
Moja djeca su daleko, i dobro je tako,al cim cu ih docekati?
Vjecnim rusevinama ili nasim srcima?
Vasa srca su predivna.Znam da ce ostati takva!
Ne da mi se place,vristi mi se od te boli,jer je osjecam.
Osjecam svu tu bol,sjecam se i tih prvih suza,sjecam se svega ko”djete”
Zao mi je samo sto vrijedan covjek ne osjeca mir na ovom svijetu, ali molim se da ce osjetiti u svojoj drugoj dimenziji.
