Hehe, WAR is coming, jebela te Sebastijanka tvoja!

Znam i poznato mi je da ponekad djelujem pravo cudno ovdje i svugdje.

Al sta cu , jbg, takva sam.

Nego:

“De ne nosi previse tih stvari, ponesi samo ono osnovno”…govori mi mati tog Aprila.
Spakuj samo par stvari i dosta!

“Neznam mama”…mislim u sebi.
Slusam vec danima album Josipe Lisac “O jednoj ljubavi”.

Trpam taj dan svoju Sebastijanku sa dva pofriska dnevnika.Jedan od 1991, mala prosta svescica,ispisan, i drugi, poklon od tad bitne osobe, jednu trecinu ispisan.
Trpam u Sebastijanku kasete.

Neznam vise koje, ali znam da je medju njima Bijelo Dugme, Uspavanka za Radmilu.M

Sjecam se svoje kuce u kojoj sam rado bila, ko kroz maglu.
Jorgovan je jos tu blizu ograde i sjecam se da stoji ogromni grm ruze, tu isped kuce, ko i onda kad sam prvi dan svog zivota tu, shvatila da je tu.
Posijala je moja nana ispred kuce nekad davno, u sedamdesetim kad je kuca napravljena.I jorgovan.

Bila sam, bez da se ikad iko naljuti, njen broj jedan i sjecam se nekako tog dana kad je umrla, znam da sam sa sedam godina sjedila ispred kuce i plakala ko malo dijete.

Rekla mi je davno da sam posebna i da to nikad ne zaboravim.

Ipak, da se vratim prici, 19.April, bio mi je mrzak ko nista u mom zivotu do sada i prije njega.
Sjecam se tog jutra sa suzama u ocima da idem i da moram ici, i sjecam se kako je tuga prelivala svaki moj tadasnji oblik.
Nakon tuznog djetinstva i onog lijepog kojeg sam imala poslije, ja sam znala da protice ono najljepse u zivotu.
Ostao je jorgovan u cvatu i ruza u budjenju.

U fol, ne pakuj mnogo stvari, vratiti cemo se za 3 sedmice samo da se ovo malo smiri.

Al od tad su prosle dvadeset i dvije godine.
Ja se nikad nisam vratila svojoj kuci.

Kako sam mrzila taj predugi put, nije se vise moglo na Slavonski Brod, posto se ratovalo uveliko, pa taj “moj” bus iz Doboja je krenuo u kurac krasni, zaustavljali su nas bezbroj puta, na kontrolu, tamo negdje u pizdicima, stalno su trazili da muskarci izadju iz busa,a zene da tu ostanu i sjecam se tog jednog koji je usao tad u bus.
Zaledila mi se prvi put krv u zilama, imao je bradu dugu, pusketinu u rukama i kapetinu na kojoj je bio znak kojeg nisam poznavala do tad.
Neznam zasto ,ali pustili su nas tad, a onda jebada doci do Orasja i sjecam se ko sad kako zene placu sa malom djecom uz njihov plac i kako pokusavaju da sutkaju svoju djecu dok nam govore da idemo na neke camce i da predjemo samo Savu dok nije pocelo da se gruha.
U tome svemu, moja mati, moja sestra od nepunih 18 godina i mladja od jedva 9.
A ja teglim one kofere za sobom, vucem ih ko budala zesca i mislim opet u sebi : “PA STO OPET JA”?
A Sebastijankin kajs stavila na lijevo rame, a desno mi visi,i opet kontam:”PA STA JE OVO SAD”?
STO MI SE OVO DESAVA
Ukrcali su nas na neki trajekt, prepun svijeta, bio je tako prepun da si mogao Savu da diras rukom, presli smo u Hrvatsku i tad su nam rekli kako smo srecu imali.

Imali smo srecu.

Al koju i ciju.

Samo tako da nisam bila tu vec, tu negdje.

A patila mi je dusa, puno, puno, puno.
Godinama.

Jorgovan i ruza su me docekali i znam da me jos cekaju.