Osmjeh i na lice i to je to.

Ne tece rijeka, nego voda.Kao sto ne prolazi vrijeme, nego mi“ Ivo Andric


I bas tako, kad covjek to bolje sagleda zna da je Andric u pravu.


Gledam svoje fotografije iz mladosti, pa pomislim sta je sve bilo i sta se sve desilo do sada.

Sve mislim da nisam ostarila, jesam, ostarila sam i osjecam se pomalo umorno od svega.

Pokusavam da nogom otresem sve od sebe sto me jos drzi da stojim na mjestu i znam da mi je potrebno tako malo da dohvatim rukom onaj cilj do kojeg zelim da dodjem.

A cilj je jedan obicni cistac, izvesti sve na ravan put, bez kojekakvih velikih skretanja, kao sto sam ih do sada imala u zivotu.

Ne kajem se ni zasta u zivotu, sve je to moj zivot i mogu biti ponosna na njega.

Na kraju mogu mirne duse da oprostim svima koji su me pokusavali na bilo kakav nacin da sruse i vide na dnu.

Zivot, dal sudbina, uradili su svoje onako kako su morali, svakome se na kraju otvore oci i svi ce dobiti ono sto su posijali.


Sada tek shvatam neke rijeci koje mi je govorila moja najdraza osoba.


Otvorit cu srce samo onome ko je zasluzio da vidi moje dobro srce, a zakljucat cu ga za sve one koji nisu zasluzili da zavire u njega.


Ja nisam mogla protiv sebe, nit sam kriva zbog toga da sam ljudima zeljela uvjek dati sve najbolje od sebe, pruziti uvjek ruku ne bitno o kome se radilo, stavljati uvjek sebe na zadnje mjesto, a davati  sve za druge…eh, prosla su ta vremena.

Koliko god zvucalo egoisticno, ja sam sada na prvom mjestu, moja kcerka dijeli to mjesto samnom…a poslije toga dugo ne dolazi nista drugo, tek poslije negdje u daljini sve ostalo.


Ja sam osoba kojoj je podareno strpljenje i sabur, uvjek bih znala da presutim i ne kazem nista, uvjek sam mislila i birala rijeci, samo zato da ne uvrijedim druge, progutala bih svega i svacega i trazila bih uvjek opravdanje za druge, da to oni nisu mislili tako i da mozda ja to pogresno sve razumijem, al cast svakome i svemu, sve sam ja to i te kako dobro razumila i shvatila.

Kaze; „ ne isprobavaj strpljenje dobrih ljudi…tesko se naljute, ali se zato nikada vise ne predomisle“


Na kraju, nisam stvarno uopste ljuta, ni nasta, ni na koga.

Samo sam naucila jednu jako vaznu lekciju.

Lekcija zivota, moglo bi se reci.


Neka se svako zapita kako se ponasa prema drugim ljudima.

Sve je to jedan ogromni bumerang, baci ga, al vratit ce ti se budi siguran, mozda ne odmah, ali onda kad budes zaboravio da si ga bacio.


Ja sam se to uvjek pitala, pa sam mislila ako me neko lupi kamenom, ja mu necu vracati.

Sad imam punu prikolicu kamenja iza sebe.

Nemam u planu da koristim, al neka se nadje.

Ko mene kamenom, ja cu njemu duplo vratiti.

Sta se moze, dosla su takva vremena.


Nije mi zao sto starim, nije mi zao sto prolazim, znam da se isplatilo proci kroz svo to vrijeme, prepuno tuge i boli i ruznih stvari.


Sve me to dovelo do onoga sto danas jesam i sve ovo ce me dovesti do onoga sto cu sutra biti.Danas sam jaka i cuvat cu to i za buducnost.


Doci ce jos do puno izmjena u zivotu, bit ce jos svega i svacega, al ja znam da necu nikada mijenjati ovo misljenje koje sad imam i znam da nikada necu prodati onu dobrotu koju cuvam u sebi, za sebe i za ljude koji je stvarno zasluzuju.


Zivot ide dalje, ja idem dalje.


I zato ova pjesma, kao velika spomen ploca u mom srcu, a ja znam vrlo dobro zasto

 

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

5 komentara

Komentariši