Dug post(ceskam se po glavi), ej neznate vi bas kako je meni to!

Ja sam jedan stari zaljubljenik u Zaostrog.

Nakon svega, ocarao me stari grad Omisa.

Dok sam bila dijete roditelji su me vodili sa sobom duz i poprijeko po toj Makarskoj Rivijeri, bili smo svugdje, ali ja sam za sebe odkrila Zaostrog kojeg sam posjetila neznam ustvari koliko godina za redom, ustvari znam, od 2006 do 2012, imala sam priliku da odem bilo gdje sto se financiske strane tice i sto se Evrope tice, ali u Zaostrogu sam nasla svoju mirnu luku dole ispod smokve.

Ipak zivot ima svoje planove i donese ono sto zeli da donese, pa sam ove godina silom prilika odlucila da ne mogu vise u Zaostrog.

U Split sam dosla umorna tog dana bez da sam bukirala bilo gdje sobu na Jadranu.

Odlucila sam ove godine da sudbina odluci gdje cu.

Jest da sam razmisljala prije toga da taj Omis nebi bio los, jer mi je dobar jaran srdacno preporucio, ali kao sto rekoh nisam imala bukiranu sobu, vec sam krenula na coravo.

I posto ja corava znam dobro moje corave puteve, taj dan kad sam stigla u Split, razmisljajuci jos gdje cu i sta cu i kad sam usla u onaj neki njihov lokalni bus uzela sam samo dvije karte za sebe i za kcer do Omisa.

Omis se ne izgovara Omis, vec Oomis. (nekako razvuceno, naucih od konduktera koji mi proda karte)

Tuf , et me u Oomisu i pravac sa stanice u turisticku agenciju.

Oke, nadjem smjestaj sa predivnim pogledom, podalje od starog grada, a i cijena paprena, valjda ove godine zato sto se uslo u Evropsku guzicu i tako to.

Medjutim meni to bi odlican Fitness, haj jednom na plazu, haj se vrati, haj navecer u grad, haj na spavanje i tako skoro pet dana.

Svugdje sirom Oomisa WLAN, juhu!

Omis kao grad je cudo nevidjeno.

Kud ima dobre plaze, kud ima prelijep stari grad, kud ima Cetinu sto se uliva u more. kud je nekako na svoj nacin lijep.

Stari gusarski grad.

U tom gradicu ne postoji nista sto me podsjeca na bilo sta!

"Uzivala" sam u tome da nema nista oko mene sto me podsjeca i mogu reci da je to bio prvi korak prema onome sto ce me odvesti do nekog mini osvjetljenja moje duse.

( a onda kad bih noci sjedila na balkonu gledaju u nebo i more, cekala bih da mi se vrati sto nikad vise nece u ovom zivotu doci i pustila bih uvjek optimizmu da mi izvuce osmijeh sjecajuci se na ono sto nikad vise nece doci gledajuci prema lijevoj strani, zamisljajuci da sam ispod krosnje te skromne smokve koju posjekose dusmani)

 

Omis je predivan grad, a uz  Cetinu sam krenula jedno jutro brodicem do Radmanovih Mlinica.

Nema na svijetu zemlje koja je bila ljepsa nego Jugoslavija, kad pomislim samo na tu bistru Cetinu i kad pomislim da je bila nekad cjelokupni dio te drzave.

Ona bistra voda, one stijene koje su okolo nje…pa nema na svijetu te ljepote.

Jeste to Hrvatska, Croatia, ali ona je bila samo jedan dio onoga cjelokupnog.

Nego, nakon tog prelijepog i hajmo reci meni licno pomalo tuznog odmaranja(iz meni licno poznatih razloga) krenemo jedno poslije podne Jelinkom busom za Bosnu i Hercegovinu.

Tamo preko Livna nisam prosla jedno 20 godina, jer vecinom se islo preko Mostara i Metkovica na Ploce.

Nema ona nasa Bosan i Hercegovina ono prelijepo more, ali ima onaj svoj specifican miris kojeg nigdje u svijetu nema.

Dolazila sam u nju i preko Slavonskog Broda i preko Bihaca gore i preko Jadrana dole, ali svaki put isto mi mirise i uvjek mi da osjecaj da mi se place kad je namirisem u svojim nozdrvama.

BiH mi tako mirise i taj osjecam pamtim jos ko dijete kad sam se vracala "kuci" i uvjek mi je mirisala i uvjek ce mi mirisati.(sad malo manje, jer izgubih puno osjecaj mirisa nakon operacije nosa.

Ps. ako nije velika potreba preporucila bih svima da ne operisu nos, jer culo mirisa se pogubi, a kako i nebi kad ti turpijom isturpijaju nos( ja sam se na operaciji nosa probudila u nekom polu snu i znam da sam vidjela kako mi turpijaju nos i kako mi je neko zatvorio opet oci rukom))

No ipak, meni Bosna jos uvjek mirise, ne kao nekada onako intenzivno, ali mirise vala.

Nemam ipak snage da vam opisem moj susret sa centralnom Bosnom 2013.

Ma imam snage.

Isplakala sam se ko budala jedno 895 puta.

Ma nije bilo 895 puta, ali meni je izgledalo tako.

Navece kad bih legla, upalila bih Radio ZOS 107 Fm , otvorila bih prozor, pisala bih dnevnik i zaspala bih svaku noc u suzama i kad bi me probudila ta ista stanica sa predivnom notom probudila bih se u suzama.

U Bosni su sjecanja intenzivnija, u Bosni sam dala dusu muzici prije X godina i u Bosni 2013 sam znala da placem i uz Motörhead i uz Tosu.

 

Otisla sam na mezar  sa 9 crvenih ruza, a svaka je znacila po jednu godinu, neznam dal me odrzala pamet da budem pri sebi ili moja snaga ili veca sila ili njegov duh, ja to neznam, ali tad potekle su ne suze, vec one najgorce iz dubine duse,  one vruce, pretople na obrazu  koje poznaju samo oni koji su dozivili isto ili slicno.

Ovo je samo jedan dio onoga o cemu ne zelim da pisem.

Al taj dan i prilazak hrpi zemlje pod kojom lezi ljubav mog zivota…nedaj Boze nikome, molim te.

Da bih zaboravila i preradila isla sam grabiti sijeno i isla sam skupljati drva, cistila sam kucu , radila sam sve, samo da ne mislim.

A onda svaki put kad bi izasla preko dana ili navece u nasu lijepu kasabu, srela bih nekoga ko ima pricu koja me podsjeti.

Suze koje sam ja isplakala, halal bilo i sve ostalo je davno preslo u halal, al drmnula sam rukom od stol i rekla sam sebi da nemam vise suza i da nemam vise cim da patim.

To je bilo mini osvjetljenje mojoj dusi.

A veliko osvjetljenje je bilo kad sam sve svoje mrtve  pustila da pocivaju u miru, kad sam zatvorila knigu i kad sam je lijepo spakovanu i procitanu ostavila na njeno postovano mjesto.

Eh, neznate vi koliko su tek tople i prevruce suze na licu na dan odlaska iz moje mirisne Bosne…

 

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

4 komentara

Komentariši