Navrati ponekad ;) ( u mojim snovima vrata su ti uvjek otvorena, znas to)

Nikad nisam mogla ni da pomislim da ce jednog dana sve ovako odigrati kako se odigralo.

A odigralo se onako kako je valjda trebalo i moralo da se odigra.

Tad, na kraju, stojis tu ispred svega toga u velikoj nevjerici i pokusavas svim silama da shvatis da je tako i treba puno snage da se prihvati to sto jeste.

Onda motas slike po glavi i fotografije u rukama drzis i sve sam sebi govoris da je sve to ruzan san i hoces svim silama da se probudis iz tog ruznog kosmara, al kurko Nurko, nista to nije ruzan san, vec stvarnost da ne moze biti stvarnija.

Dodje ti da se isamaras, dodje ti da vristis, dodje ti da polupas sve sto vidis oko sebe…pa se onda dozoves i u istom momentu zapitas se zasto je moralo tako biti.

Meni krene na bolje, pocnem da budim optimizam u sebi, pocnem da se zabavljam gledajuci filmove u kinu, slusajuci neku novu onako dobru notu, pocnem da mislim na neka nova mjesta, ali u svim tim trenutcima dosunja se sasvim polako i lagano sjecanje i lici ti da je bilo u nekom drugom zivotu, tako daleko, a tako blizu da te jednostavno strecne u srcu i u tom momentu samo se ukipis, pocnes da stoniras i ne mozes ni sekunde mrdnuti ni naprijed, ni nazad.

A onda u tom stoniranju pokusavas ponovo da snadjes snage i kad je skupis hoces da pukne taj led koji osjecas i koji te pokriva i kad uspijes da popuca taj pokrivac sto ga na sebi nosis osjecas se poslije toga bas ko govno u zraku i nemas snage ni zasta vise, a osmijeh izvuces samo onako reda radi.

Ja sam u toj fazi vec dugo…prolaze dani, sedmice, mjeseci i vjerujem da ce proci i godine.

Ne kazem da ce vjecno ostati ovako.

Ne kazem da necu vise nikad biti bolje.

Ne kazem nista vise.

Ne iznenadjuje me nista vise.

Jedno samo znam, jer dovoljno poznajem sebe, cak i ako budem ostarila i ako docekam i onu osamdesetu, ja znam da niko nikad nece uspjeti izbrisati ono u srcu sto jeste i sto ce uvjek izgledati isto.

Sjecanje na period koji je graviran duboko.

Nego sledeca slika u glavi, kad nismo pocrkali od smjeha onom od Pusenja…cesko jajca…navrati ponekad… 

Hodajuci po gradu M. sa kezom od uha do uha i uz dobar stimung i uz osjecaj koji imas u sebi da nikad bolji nece biti( a bilo je takvih trenutaka mali milion)

….pa se pitam, dal postoji vrijeme koje moze to da izbrise?

Ne postoji, dok ja zivim i dok zivis u mom sjecanju TI.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Eh, sta bih dala da si ziv, pa taman i zabranjen meni…

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

3 komentara

Komentariši