Sto se mene tice…

Jutros, tj. juce ujutro budim se i buljim u tv, a jos nisam kafu ni pocela piti, jer sam strasljivi mali zec, pa mi se desi da trosim energiju i spavam sa upaljenim televizorom

Joj cuj ba, hej negdje u u dzungli Amazone, hvataju nekakve mrave velike ko pola palca i onda ih osamute u vodi i naprave ko nekakvu " rukavicu " od tamo nekog lista palme,sta li, a zatim zabodu te osamucenje mrave u tu rukavicu i ta se rukavica navlaci djecacima od 9-10 godina na ruku, kao to im znak da djecaci postaju odrasli.

A taj jedan mrav kad ugrize kazu da pece toliko dugo i da je to toliko bolno, a u onoj rukavici po cini mi se 50 onih mravi i kad se probude iz tog transa nakon sto su osamuceni bili u vodi budu jos ljuci.

Tim jadnim djecacima poslije toga ruke i noge drhte i osjecaju toliku bol i ako prezive, prezive.

Prvi put, nakon neznam koliko dana, ja sam se toliko ismijala ko budala u onom svom krevetu gledajuci sve to, ne sto je smijesno, vec sto skontah da sve ovo na ovom svijetu nije normalno ni jedne jedine sekunde.

Nije nikad ni bilo.

To jeste dzungla, to jeste neki stari obicaj, za koji vjerujem da se i danas dan radi, ko obrezivanje klitorisa kod djevojcica u Africi, ali to je isto ovaj dio svijeta ko i ovaj dio u kojem svi mi zivimo.Ljudi mi zivimo na takvoj planeti!

Meni eto samo muka kad pomislim da sam dio svega ovoga, hocu reci, ja sam dio ovoga svijeta i pored svih onih ratova medju ljudima i pored sve one mrznje medju ljudima, ma nije mi muka, meni jebouuuu te zivot zao.

Meni se sve ovo ne svidja.

Al dobro, nemam pravo glasa, vec samo posmatram ovaj svijet i…kazem sta mislim, dozivljavam, gledam…

Hm…

Tako eto mi je jutro krenulo i citav dan mislim na one mrave, odnosno onog djecaka sto drhti ko prut…

Nije smjesno jelde?

Stvarno nije smijesno, al eto bas to mi vrati onaj moj neki osjecaj u meni da jos nisam izgubila onaj sarkasticni humor u sebi, pa se sjeti da sam jos ziva.

(jer ko jos normalan moze da pise o ovakvim stvarima, a da nema sarkazma u sebi ni sekunde)

O jebouuuu te, ziva sam jos i drago mi ipak da jos nisam umrla dusevno i skroz.

Zato sam odlucila da hocu jos da zivim i da zavolim ponovo ovaj zivot svoj i da ga prihvatim oberucke, jer draze mi je da sam morala nauciti kako se krave muzu i kako se pita pravi, nego da budem onaj djecak ili nedaj Boze, onaj mrav.

————————————————————————————————

Uzimam zivot ponovo i dizem se opet sa dno dna, dizem se iz pepela, bol u dusi je prolazno stanje, ovaj zivot je prolazno stanje, ja cu se boriti opet, jer saznajem po neznam koji put da ovdje nisam kod kuce i da moram dalje, a do tada borit cu se svim ovim sto ovaj zivot ovdje na ovoj zemlji daje.

I zato.

Daj mi jos ove preslusane muzike da ostanem jos ok, jer je jedino haman jos ova muzika ovdje oke i pusti me da sanjam dok se jos moze i dok sam tu.

Poslije svirajte kurcu borbene.

Sto se mene tice.

 

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

1 komentar

Komentariši