Ja nemam ideju

Toliko mi je toplo.

Poslije nekih 34 stepena udarila je jaka kisa i nabila uzasnu sparinu.

Jedva disem, al nije to razlog ne zapaliti jednu pa izduvati sve ono u sebi ko ljut bik, al ne kroz nos.

Sto bi bilo lijepo kada bi se moglo tako sve iz sebe izduvati, sve ono sto smeta i ide na zivce, ali to ne ide.

Jutros uz kafu rasmisljam kako bi bilo lijepo kad bi se neki dogadjaj mogao da jednostavno ostavi na stranu kao neka stvar i da se ne misli vise na to…ali ko to kaze da covjeku nije potrebno vremena da potisne i zaboravi?

Meni uvjek treba X godina da mi se to desi zato sto sam luda i zato sto previse razmisljam o svemu.

Ili mozda samo moram da predajem znacaja necemu sto meni znaci, a da je neko drugi na mom mjestu mozda bi davno to mogao da ostavi iza sebe.

Ja sam se dugo pripremala na neke stvari u zivotu, stvari koje sam sasvim jasno vidjela negdje u svojim vizijama u podsvjesti, a na kraju kad se to stvarno desilo, ja i ako sam znala da ce doci, meni opet tesko zatvoriti knjigu i ostaviti je na policu.

Fali mi jos samo sekunda da odem do psihologa, ali ja se toga ne stidim ni sekunde, a ko misli negativno o tome sto ja sad pisem, nek misli, sta cu mu ja.

Misliti vjecito na proslost i ono sto ce biti, a ne na ono sto je sada, zaista je to slucaj za psihologa….nazalost, u poslednje vrijeme za moj pojam jednih dobrih, hajmo reci 90 % ljudi koji me okruzuju pricaju samo o proslosti ili buducnosti.

Zastasujuce.

Nevjerovatno koliko nas je ovo vrijeme u kojem zivimo ubacilo u masinu i zaista ruzno koliko ima moci nad nama.

Uzela sam bolovanje.

Cisto tako iz zelje da osjetim opet da sam ziva, da se sjetim da sam bila nekad kreativna osoba koja voli da nesto pise, recimo u svoj dnevnik, ili koja voli da fotografise prirodu, ili koja ponekad uzme boje da nesto, bilo sta, naslika, ili na kraju da prelistam samo stare fotografije, da vodim duge razgovore sa prijateljima sirom svijeta na miru i bez srkleta i da sasvim svjesno gledam u svijet pored sebe, a ne kao robot.

Razvedrilo se opet…a ja cekam na onu kisu kad spusta se noc i kad pocinje da sijeva i da grmi.

Odlicno za prosetati ovu ranjenu, umornu i tuznu dusu sto je nosim u sebi.

 

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

4 komentara

  1. E super, to za bolovanje. Uradio sam istu stvar prije par godina. Sto se tice psihica ja preporucujem kakvog dobrog psihologa jer psihijatri su, bar ovdje u americi, ko narko dileri. Dadnu ti drogu i onda se jebi ako se navuces. Bar se to meni desilo. Ne znam da li si cula za Ekarta Tola, on je napisao knjigu Nova Zemlja koja govori o sadasnjem treuntku. Mozda ti pomogne. A sto se tice 90% ljudi, jebi ga, svako svoj film vrti. To za kreativnost se slazem, uvijek pomogne kad se bacim na nesto sto mi je uvijek bilo cejf raditi.

  2. Cak sam i ponosna na tebe da uzimas vrijeme da mi bilo sta napises.Veliko ti od citavog srca hvala.
    Vjeruj mi da mi je dovoljno.Odnosno i premnogo od tebe da si uopste zrtvovao svoje vrijeme pisajuci komentar meni.Nemam sta drugo reci osim opet hvala.
    Nervira me nenormalno kad svi samo sute i nece ni da laju, ja kako sam na ovom blogeru nikad niko se nije usudio osim lijepih komentara da mi se obrati na neku stranu ono kao “de kujo suti vise”i li de “bitch jebi mater nekom drugom”…(naravno da postoje pozitivni komentari zato sto otvoreno pricam sa svima bez ikakve zajebancije ko mi napise komentar ili ko mi napise pp ja mu odgovorim) al cudno mi je sto ja stalno “lajem” i cekam u pozadini da se bilo ko probudi ili kaze bilo sta ali vecina suti, ne samo sto se tice svih tih prica, Koje se meine ticu, al nije mi jasno sto narod stalno suti….sto suti i sto trpi kad znaju da ne moraju.
    Sve ostalo u pp tebi skromni i dobri SSIUM

Komentariši