GLEDAJ SAMO PRAVO!

Ponekad covjeku treba puno vremena da se ispetlja iz petljanca u kojeg se zaplete.

Treba i vremena da sazvace, preradi, zaboravi, oprosti i krene dalje.

Bila sam osoba koja je mnogo godina bila lovac na proslost, ali sad znam da je to moralo tako biti, jer da nije nebi nikad mogla da shvatim da je vrijeme uzivati u onome sto mi donosi ovaj dan i da je bilo dovoljno gledati u proslost.

Vukla me jednostavno prema sebi i nikad me nije pustila i svaki moj pokusaj da je ostavim iza sebe nije uspjevao, jer uvjek bi se desilo nesto sto bi me ponovo bacilo tamo gdje ima dosta nekih ne rasciscenih racuna.

Sta da na kraju kazem za sve one ljude koji su mi postavljali svojim lazima kuke i zbog kojih sam padala, kojima sam vjerovala, jer bila sam i previse naivna i mislila sam da svako istinu govori onako kako je govorim ja.

Lekcija za lekcijom, lazi za lazima, intrige za intrigama i sad na kraju kad znam kako treba da bude poredan ovaj mozaik u mojoj glavi dodje mi samo da se nasmijem, a ne da se svetim.

Znam ja da je osveta jelo koje se hladno servira, a kod nekih je vec pravo hladno, samo sto ja NECU, jer nauci kroz sve ovo da osveta ima vremena i da moze i da ceka, a ponekad ne moras nista ni da uradis, jer osveta se osveti sama kad dodje red na to.

Prema tome, proslost…bilo je u njoj suza i boli, tuge i uvjek sam trazila put da ispravim neke stvari…neke sam uspjela ispraviti, a neke nikad necu, jer proslo je i nikad vise nece doci, nikad se vise nece vratiti.

Ne kajem se ni zasto.Sve sto sam uradila bio je dio MOG zivota, ali ima samo jedna stvar za koju se kajem, a to je da nisam slusala alarme u sebi koji su u trenutku kad je trebalo da se odluci svirali na sve strane, a ja onako lakomislena, vjerujuci, ignorisala sam, misleci da mi niko ne zeli zlo i da bi to mogao da bude pravi put.

Duboko u svom srcu i svojoj dusi, znala sam da pravim gresku, ali valjda je to ovaj zivot i da, istina je kad se kaze da se covjek uci dok je ziv.

Nakon dugo vremena konacno sam nasla snage da rascistim mnogo toga u sebi, da odbacim od sebe svo oruzje kojim se lovi proslost i da sasvim jednostavno oprostim kao prvo sama sebi, a tek onda onima koji zasluzuju da im oprostim.

Nekima necu nikad oprostiti.

Mislila sam da nikad necu uspjeti, da cu se uvjek drzati kao davljenik za slamku, da cu uvjek vracati stare filmove, da cu uvjek pokusavati da se vratim, drzati se za nesto sto vise nikad nece doci, sto lici na iluzije kao da si na tripu, sto te pravi vise tuznim nego sretnim…sve je to BULLSHIT.

Uspjela sam, lansirati sve to od sebe.

Ovaj zivot je danas i sad, a ko nece da zivi za danas i sad imati ce nekad u glavi ovih problema kojih sam imala ja, dugo godina.

Naucila sam konacno, naucila sam konacno da sve ima svoje vrijeme, a vrijeme koje je proslo, proslo je.

Uzivat cu srcem u sadasnjosti za jednu optimisticnu buducnost!

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

3 komentara

Komentariši