…bila sam svjetlo za tvoje brodove…

Mrzim petak kad znam da je subota radna.

Al nije to sigurno razlog zasto se ja ovako osjecam.

U zadnje vrijeme desile su se stvari za koje mi treba jos vremena da ih razumijem.

Mozda bi se svako osjecao ovako kad zna da je dosao do plafona i da nema vise kud.

Ali ne bjezim nigdje.

Ovaj put ne.

Ovo su dani kad se zatvara procitana knjiga, teska, ona koja nas je dotakla u dno duse.

Treba naci jos samo snage da se ostavi u regal medju druge knjige,

ali tako se tesko oprostiti od nje.

Znam da bi mogla uvjek kad kog pozelim da je nanovo procitam, ali nikad vise nebi imala ono isto znacenje kao prvi put.

Ovaj put ne.

Knjige koje se citaju 8 godina, one se zatvore, stave u veliku drvenu kutiju koja se vise nikad ne otvori, koja se odnese u podrum i na koju pada vremenom samo prasina.

Ali kopkala bi me uvjek ta pomisao da je negdje tu…

Mozda da uradim neki ritual, mozda da je zapalim, mozda da je pustim niz rijeku u zaborav…

Mozda je dovoljno ako shvatim za sebe, ako ja znam da ako pustim da cu imati dvije slobodne ruke.

Mozda je samo vrijeme poceti konacno normalno zivjeti.

A bas to je ono sto ja nemogu da vjerujem.

 

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

1 komentar

Komentariši