Nekad u tihoj noci izmedju drveca maslina, noci posutom zvijezdama.
Nekad, u nekom selu u zemlji Spaniji, daleko u Andaluziji kobila se ozdrijebi.
Ozdrijebila je sebi u citavom stadu jedno zdrijebe kojeg od rodjenja prozvase Inca.
Bilo je od pocetka nevaspitano, garavo, mrko i imalo je samo jednu bijelu tacku ispod desnog oka dole nize na svom obrazu.
Imalo je lijepe, krupne i simpaticne oci.
Od samog pocetka mu rekose da je nezapamceno zdrijebe zbog kojeg se rodjenja njegova mati toliko napati, al zdrijebe nije znalo da misli vec stade na noge, otrese glavom i poce da skakuce.
Uze sve to kao salu i krenu od rodjenja u zivot.
Pravilo je dosta problema, nije htjelo da slusa kad mu stariji kazu "budi pristojno zdrijebe" ili "de nemoj to", zdrijebe je trcalo za leptirovima, za pticama, za mackama.
Dok je zivjelo u tom stadu pricali su mu da ako bude dobro da ce na kraju dobiti jednorog ili krila, a ako nebude dobro bit ce vjecno rob koji ce vuci kocije smrti.
Svaki dan su mu to pricali.
I zdrijebe je postajalo svaki dan sve tuznije.
Znalo je da je nevaljalo i neposlusno i ako nastavi tako, vuci ce zaista vjecno kocije smrti.
I kako su dani se nizali i kako je zdrijebe postajalo sve vece i vece povlacilo se obicno samo daleko na livadu ispod jednog drveta blizu izvora i tuznim ocima je gledalo u daljini stado sretnih konja.
Obicno nocu bi gledalo u zvjezdano nebo i cinilo mu se uvjek da vidi skup zvijezda koje su podsjecale na polucovjeka i polukonja i mlado zdrijebe je uvjek sebi govorilo teskog srca da
ne zeli imati jednorog ili krila ili vuci vjecno kocije smrti vec da zeli biti to cudo medju zvijedama kad odraste.
Zdrijebe je odraslo u predivnu kobilu sa dugom grivom.
Snaznog tijela, bijelih zubi poput bisera i posebnog karaktera.
Al jos uvjek se povlacilo u samocu od drugih konja.
To primjeti seljak i podje jednog dana prema njoj i kako god je zelio da je zajase bacila bi ga sa ledja i otresla bi ljutito glavom.
Pokusao je da joj upregne konjska kola i sa velikom mukom to mu dopusti.
Vidio je da u njoj ima dosta snage pa je tako, kad je prodavao ostale konje, odluci da ostavi nju sebi.
Nije bilo tu u selu sve to sto je bilo potrebno za zivot pa se moralo do grada.
I tako su krenuli svake sedmice da se spustaju u grad seljak,konjska kola i Inca.
Jedne prilike ispred neke trgovine, Inca je stojala tu mirna i sama upregnuta na konjska kola, gledajuci u pod.
Jedan mladi par dodje do nje, stadose i pocese da se cudjenjem i smjeskanjem nesto razgovaraju.
Kada su ugledali seljaka odma su poceli snjim da razgovaraju i u par prvih minuta pitase da li je konj na prodaju.
Bili su to neki bogati ljudi negdje daleko van Spanije i uspjeli su da nagovore seljaka da proda i Incu, sto je u prvi momenat seljaku tesko palo, ali kad su dosli sledeci dan po nju, seljakova tuga brzo nestade.
Brojajuci pare nije se ni okrenuo za njom kad su je odvezli.
A Inca je tuzno zatvorila svoje oci, jer znala je da nikad vise nece doci do svog omiljenog drveta i omiljenog izvora.
Dani su tekli teski kao godine za Incu i pored svake dobrote koju su joj novi gospodari pruzali ona je postajala sve divlja i divlja i nije dala ni za zivu glavu da se zajase.
Nisu vidjeli vise svrhu u njoj pa su odlucili dalje da je prodaju.
To su i ucinili, al nazalost prodali su je u skroz pogresne ruke jednom zlom covjeku koji je uzivao da bicuje i maltretira svoje konje.
Dosla je u stado plasljivih konja i svake noci bi pokusala da prica sa njima, da ih ohrabri da bjeze, ali to nije imalo nikakvog uticaja na plasljive konje.
Pricala im je o zvjezdanom nebu, o svom proplanku, o lijepom drvetu, o izvoru, o slobodi i kad je vidjela da nema nacina kako da ih ohrabri odluci da se sama bori protiv novog gospodara.
Sledece jutro pokusao je da joj nabaci sedlo, ali nije mu uspjelo, jer Inca to nije dopustila.
Izveo je jedva ispred stale i toliko je bicovao, ali mu ni to nije pomoglo.
Danima je maltretirao, nosila je vidljive masnice na sebi, nije jela, nije pila samo bi lezala i kad bi drugi konji pokusali da pricaju s njom okrenula bi samo svoju glavu na drugu stranu.
Pruzila bi se prilika da se nebo razvedri i obicno bi tuznih ociju gledala gore, ali te ljetne noci pruzila se prilika da gleda u zvjezdano nebo.
Pospanih ociju ugleda savim slucajno te svoje zvijezde u obliku polu covjeka,polu konja i u njenom vatrenom srcu zaigra neopisiva vatra.
Njene oci zazarise predivnim sjajem, digla se na noge klecavo i nesnazno i hrabrila se da nepostoji nista sto na ovom svijetu se nemoze uspjeti.
A zatim je uspjela da preskoci sve ograde.
Ranjena, rasacupane grive pocela je da trci sto je vise mogla.
Umorna i bez snage bjezala je koliko su noge mogle da je nose.
Livadama, sumama, trcala je bez cilja,a onda je pala na pod na nekom proplanku na kojem su zvrcci svirali svoju pjesmu.
Lezala je zadihana.
Njeno konjsko tijelo je klonulo.
Pomislila je u sebi da nije trazila nikad mnogo.
Da nece krila, da nece jednorog, da nece da vuce te glupe kocije smrti.
Znala je samo da zeli medju zvijezde i da za taj osjecaj treba pokusati jos samo jednom ustati.
ovo je prelijepo senjora
Hvala Avadon, samo sto je malo podugacko pa je slabo ko imao volje da cita do kraja 🙂