Okisalo se pocetkom Oktobra.
Sjedila je na drvenoj stolici gledajuci u zamagljen prozor.
Eto vidis…nista ti ovaj zivot nije.
Nista drugo nego ona kap kise sto padne na staklo.
Krupna,puna,jaka kap kise koja krene da klizi niz prozor.
I kako god da krene ostavi iza sebe trag,jednostavan i slab.
A kada krene da klizi biva sve brza i brza i samo ce nestati kad se spusti na kraj.
Nikad se niko nece zapitati da li je bila tuzna ta kap ili puna srece, tuge, razocarenja, nevjere, poraza, zelje, neostvarenih snova…
A ko to kaze da moze jedna kap da osjeti bilo sta?
Niko.
Gledala je u svoje promrzle ruke.
Mislila na jesenje zore,na to kako je potrebno ne izgubiti snagu i strpljenje,snagu za sutra, snagu do jutra.O strpljenju nije bilo potrebe razmisljati.
Zatim je obukla svoj ruzicasti dzemper, ustala i krenula.
Pa dobro, bit ce uvjek kisa, ne samo danas.
I sta je ovaj jedan dan u odnosu na vjecnost?