Smijati se ili plakati?

Ma znas…ovaj…bilo je to davno na brdovitom Balkanu.

Ako zelis tacno da znas,bilo je ravno prije 19 godina.

Tulipani su bili procvali,behar se nalazio svugdje,jorgovan je uveliko cvao.

U zraku je mirisalo slatkasto i ljepota tog mirisa isla je toliko na zivce da mi je dolazilo na trenutke da povracam od muke.Koliko od muke toliko i od tuge.

Prnje su odavno vec bile u torbama i koferima.

Rekli su nam da idemo sto brze mozemo,ali nekako se nije dalo.

Jednom smo bili krenuli pa smo se vratili,jer autobus nije dosao.

I tako su se spakovani koferi i torbe smjesile  svaki dan na nas.

Imala sam tad Sebastijanku torbu napakovanu sa nekim dnevnicima,kasetama,slikama,spomenarima.(cuvam i dan danas tu Sebastijanku,ludo znam)

Da sam mogla spakovala bi i njega tada u tu torbu.Njega sa zelenim ocima.

Spakovala bi i tetku koja me odhranila,spakovala bi i sve svoje prijatelje koji su mi dosli tu noc na oprostajno,spakovala bi i svoje dvoriste i kucu i nebi zaboravila ni onaj jorgovan koji mi je citav moj zivot znacio i koji je bio tu odkad znam za sebe.

Kao i onu veliku ruzu koju je posadila tu ispred kuce moja nana nekad mozda 1975.

 

Neznam sta sam mislila tad osim sto mi je u usima odzvanjalo kako svi vele da cemo doci kuci opet za 2 sedmice dok se malo stanje smiri,ali od te dvije sedmice prosle su ravno 4 godine kad sam opet kuci otisla,al to je sad druga prica…

Tog 17.Aprila.1992 nisam ni slutila sta ce se desiti ili sta se desava.

Znam sad.

To su bili dani gdje sam zadnji put zivila kao Jugoslovenka u Jugoslaviji.Te zemlje koja je postojala nekad na Balkanu,gdje su djeca davala zakletvu Josipu Brozu Titu kada bi krenuli u prvi razred osnovne skole,zemlja u kojoj su postojale Omladinske Radne Akcije,gdje je postojao JNA…

Ah,koliko puta se slavio tu 25.Maj,koliko puta…

Bila sam u horu,glumackoj,recitatorskoj,o folkloru da i ne pricam…svaka priredba u skoli nije bila bez mene.Sve to sam ja volila i uzivala sam u tome.Uvjek sam bila ponosna na sve to.

 

Sjecam se da su nekad u Martu 1992 na cesti M-17 poceli da pice tenkovi prema Sarajevu.

Mi djeca smo prestali da brojimo koliko ih je bilo.Stajali smo pored ceste i mahali smo.

Al da se vratim tom 17.04.1992.

Tad nisam znala sta ce biti,ali danas nakon 19 godina odkako ne zivim vise tamo,neznam sta osjecam.

Kad vidim sta se desilo neznam dal da placem ili da se smijem sto ne zivim vise tamo gdje sam zivila.

Ako pocnem da placem neznam dal je od tuge ili radosti,ako se pocnem smijati neznam dal je od tuge ili radosti.

NEZNAM.

Malo je cudno sve to,bila sam i Jugosloveka pa Bosanka pa Njemica na papiru i kad pokusam da razumijem kad sam bila najsretnija nemam odgovora.

Vrijeme je ucinilo svoje.

Ja nikad vise necu se vratiti svojoj kuci da zivim u njoj kao nekad sto sam zivila,(jer sad zivim ovdje),osim sto ponekad odem na odmor pa ostricam onu ruzu i onaj jorgovan,al sta mi vrijedi ta moja sreca kad znam da ima toliko ljudi koji nikad vise nece doci svojoj kuci tu gdje su nekad zivjeli,jer koliko ih je poginulo u ratu,koliko ih je prodalo svoje kuce zato sto nemogu vise da zive tu,koliko…mrznje se uvuklo u ljude,koliko…ma dodje mi da lajem,dodje mi da pobacam sve uspomene,slike,da spalim sve dnevnike,da zaboravim odakle sam,da se odreknem i rodbine,da odem ,samo da zivim gdje nema jorgovana koji me svako proljece podsjeca na istu sliku,da izvadim dusu i svoje srce iz sebe,da se ne sjecam starog YU-Rocka koji me podsjeca na neko staro vrijeme,da nedodjem vise na ovaj blog samo zato sto se tu prica onaj neki jezik kojeg pamtim i kojeg pogresno pricam ili pisem,dodje mi na trenutke da nisam vise na pola,da ne zivim vise na pola,ma dodje mi samo da placem….

Al ja ni to vise ne mogu,jer nemam vise suza.

Kako god,danas prije 19 godina zadnji put sam zivila u onoj svojoj orginal drzavi,a znam da bi u njoj sad bili ocevi,a sad ih vise nema.(R.I.P  "ortak"Alme  i svi vi ostali koji ste dali svoje zivote za usijane glave,nazalost)

Ma onako,Deep Purple s ovom pjesmom

 

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

6 komentara

Komentariši