Ima ona jednu tabakeru za cigarete na kojoj ima nacrtano crveno srce.
Uvjek je tu uz nju kao i ona druga kutija u njenoj torbi s kojom mi zna nekad ici na zivce kad je otvori
U toj kutiji zna biti voca i povrca uvjek i vazda.Boli glava.
Uvjek mi nekako nudi te svoje isjecene jabuke u lijepe kriske i one komadice mrkve.
Vecinom me pred Bozic bombarduje mandarinama.
"Jedi dijete,trebaju ti vitamini"!
Gledam u nju.
Dok gledam njene naocale,gledam kroz njih one njene smedje oci uvjek u nekoj lijepoj plavoj sjeni nasminkane.
Posmatram i njene nemirne ruke nakicene nekim lijepim prstenjem od zlata,posmatram i njenu kosu ofarbanu u crveno.
Kakvo onda cudo da smo je zvali "ROTE ZORA"?
Pokazuje mi slike svog unuka,preponosna na njega,preponosna da je postala baka,nana sa nekih 43…
A onda pocne da mi prica kako se opet taj dan dobro nekome nagovorila.
Taj dan je sjebala neku mladu mamu koja nije znala izaci sa djecijim kolicima iz busa.
Pocela izlaziti naopako tj.prvo kolica pa onda ta opasna mama,molim te lijepo.
Odma joj je moja kolegica dala do znanja kako se to treba uraditi.
"Hej jel ti hoces da tvoje dijete dobije potres mozga"?
"Radi to tako ko sto ti se dijete napravilo(Vorwärts rein,ruckwärts raus)"udji s celom kolica naprijed u bus,s guzicom kolica izadji nazad iz busa"!
(tj.kako udjes tako i izadji)
Mjesecima i godinama smo znale provesti tako nase pauze.
Bila je duze u firmi nego ja,a ja sam uvjek imala respekta prema starijima i uvjek sam ih postovala.
Nju posebno.
Nju posebno,jer dala mi je milion i jedan savjet u vezi te firme…
Ispricala mi je svu svoju zivotnu pricu i ja sam znala kako stvari stoje.
Tezak zivot,definitivno.
Los i tezak zivot.
Juce drzim njenu ruku.
Ona lezi nepomicna.Uopste nije svjesana da sam tu.
(A tako se nadam da moze da osjeti da sam tu)
Puna je morfiuma da ne osjeti bol.Jetra je prestala da radi.Otrov koji se ne preradjuje siri se po tijelu i organima.Kad dodje do mozga to ce biti kraj.
To bi moglo biti veceras,sutra,prekosutra….
Gledam onu njenu kcer kako kleci pored njenog kreveta.
U meni se slomilo sve,jer znam da kad to dijete izgubi nju,izgubit ce sve…
A ja razmisljam,sto eto bas ona kad znam koliko se zrtvovala za sve i svakoga.
Sto ona,kad znam koliko je mislila na sve,ali ne na sebe.
Zato eto ona!
Mislila je na sve,ali ne na sebe.
Drzim joj ruku…topla je i mirna,srce mi se razara,jer jeboooouuuu te,znam koliko je planova imala u svom zivotu…znam koliko je planova imala sa svojim unukom…
Sad moja temperamentna kolegica koja nije dala na sebe nit na druge nit onima koji nisu u pravu i koji nisu bili u pravu…………
……………………………………………………lezi,sama i ceka na svoju smrt.
Ona ceka da joj dodje smrt.
Molim te smrti dodji sto prije i ne,…ne mucii je vise.
Hej moja mila Heide Witzka,jebemu vraga,al sretan ti put do svjetlosti i hvala na tvom prijateljstvu.
Nikad te necu zaboraviti.
Uvjek ces biti u mojim mislima.
Hvala ti.
ko ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.
Miroslav Antić
eh sad ako si imala strpljenja da procitas citavu pjesmu, mogu samo da ti kazem: ne budi tuzna!
I nikad ne zamišljaj život kao uplašen oproštaj, već kao stalni doček i stalni početak buđenja.
tuzno ali mislim da ona osjeca ko je oko nje, ako je to vazno, ali nazalost ode z zivota nepovratno jedna draga osoba