Večeeeras…Blues i jedan otkaceni vagon….


Et,juce je bio grozan dan za mene.

Ma jok,nije mi bilo mrsko raditi.Stvarno nije.

To je moj poso i ja ga radim.

 

Al brate mili sta dozivi sve na taj dan,ovim mojim zivcima sto su ko palac debeli bi dovoljno za naredna 3 mjeseca.

 

Dan je bio tezak ko da su mi na noge stavili olovo,a da sam ja ona koja sam u nekom bjegstvu.

 

Umorno Sunce se jedva provlacilo kroz teske novembarske oblake.

Padale su nekako bezobrazno te zrake Sunca na te gole krosnje drveca i zive ogradice koje vidjeh usput.

Na neka tri kilometra,nekih 10 metara tramvajskih šina se popravljalo,znaci,tramvaj nije mogao da vozi na tom dijelu puta pa su busevi uskocili.

903 kurs 13 je bio moj bus.

Od centra grada pa kroz najgori ghetto do skoro kraja grada.

Ravnih 8 sati.

Osam sati koji su mene kostali garant jedne sijede.

I jos plus uz sve to cuvena Bozicna pijaca u centru.

 

Na sammom pocetku rada otrcim do busa tj.kolege ispred mene da ga pitam kako ustvari treba da vozim tu vanrednu voznju,al kad vidje njegovo sjebano  lice dok mi je pricao,znala sam odma koliko je sati,jer tom tipu ne moze niko izvuci zivce,al eto taj dan su uspjeli.

 

Mati moja mila,grad je bio krcat ko one sjemenke u suncokretu koji zna da prerodi.

Krenes da vozis,a stalno onaj stop and go.

Smrdi u busu na onaj odvratni ustajali dim,sa necije odjece odnekle dopire smrad na neko kuhanje,smrdi i na bijeli i crveni luk.Smrdi i na pasulj.

Smrdi na alkohol,na znoj…sastavilo se,neznas gdje ti udara.

Kud je guzva,kud stalno trube trube,kud djeca u busu placu,kud semafori stalno crveni,kud stalno hitna fura sa sirenom pored uha,kud na tom dijelu gdje su se sine mjenjale stojis po 10,15 minuta,kud kud kud….

Kud oko moje zapaza sve to,kud tako i ulicu gdje stoje zenske za male pare.

Po onom vjetru hladnom obucene ko u mjesecu Julu.

Kakvog sam danas sve svijeta vidjela,gore nego sataraš…Bugara,Turaka,Afrikanaca,Kineza,Njemaca…neznam vise u sta sve da svrstam.

Svi pitaju gdje vozi taj moj jebeni  bus,unose ti se u facu,naprosto…umaraju te samom facom.

 

U jednoj turi stojim u guzvi kad vidim tetura zenska trotuarom,mrsava,masne kose,nesto galami,a tip iza nje,valjda njen neki,sustize je,sčapa je za onu njenu masnu kosu s ledja,obori je dole,oplete je nogom dva,tri puta u stomak i ode dalje.

A ona se dize,srese se ko mokra macka i ode za njim dalje galameci.

Na skoro istoj stanici drugi krug kad sam prolazila oko nekih 14-15 sati sjedi neki do daske odvaljen tip na onom hladnom betonu i preljeva neki alkohol iz flase u drugu flasu.

 

Ne,nije mi danas puko mozak,tek sad pokusavam da smirim zivce i da se otarasim svih tih slika.

Ja uze za taj dan taj jedan prokleto placen prekovremeni da radim,

al baka samo jedno zna za sva vremena.

Nece vise nikad tako baka u sipke,nece,nece,nikad,nikad!

 

(ps.nekad sam ja tim istim ulicama znala proci danju i nocu sama i nije me bilo strah,znalo se gdje je cemu mjesto,uzimale su sve vrste ljudi obzira na sve,a sad kako moje oci sokolove vide sve ovo postaje sve groznije i groznije,nezna se vise ni ko pije ni ko placa.AL BAS!

Ja imam pravo da kazem to,jer poznajem vrlo dobro svaki kvart ovoga grada)

 

 

Ko hoce nek mi oprosti sto izabra sad ovu pjesmu koju postavi na blog…al haman samo ona mi moze opustiti zivce i dopustit mi da ne zaboravim sta znaci “dobro se drzati”.

 

Jbg,život je Blues.

Ovo je Blues.

 

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

6 komentara

Komentariši