Mislila sam da neću više,a znala sam da neznam nikad manje….




(Osmi 11.2010 ili možda neki  27.11 itd.itd.itd….)

 

Nebo je večeras zamišljeno kao mladi Sokrates koji gleda u noćno ljetno nebo nad Athen.

Zvijezde su se poredale kao šahovske figure i čekaju.

Vješto.

Skrivajući se iza ponekog malenog oblaka koji slučajno naleti.

Kao iza oblačka koji danju prekrije jedan jedini slobodni na livadi maslačak.                    ……

Kao nevjesta u prvoj bračnoj noći.

Neznaš ti to kako je to …

 

 

-Ali zvijezde znaju…. i znaju zašto tako stoje.

Navikle da će im opet neko večeras jebati majku.-

 

 

Glupo.

Ne treba bar zvijezdama.

 

 

Danas,u ovom trenutku nije dozvoljeno ništa.

Uživajte samo u tišini klavira dok nas nosi…jer večeras svako šuti sebi.

Manje-više.

 

 

 

Mi neznamo šta da osjetimo kad nam veliki ljudi rekoše:”Uzmite slobodu”!

Al čiju i koju slobodu?

Jel onu istu zbog koje nam se naše pod nogama tlo napilo krvi?

Jel onu slobodu zbog koje ste vi veliki ljudi postigli to što ste htjeli?

Jel onu slobodu koje smo se bojali, mi ljudi, mi ljudi, mi ljudi…

Mi ljudi kojima nam zbog toga i nije sad toliko rahatli,sveta i вaҗнa?

 

 

Ako je zbog toga i ako je takva kakvu je želite uzmite je onda vi sebi.

                     Osjetite odma to što osjeća naša sloboda.

                                                                    Eto vam je.

                                                                         Od srca.

 

Koliko različitih vrsta sloboda ima….neznam dušo…

Oh moja dušo…uzmi svaku,ali nemoj onu koja kaska u tebi.

Sloboda koja kaska… ona nije posebna.

Ona je ona koju ćeš sresti jednog dana u tvom suđenom gradu bez duše.

Ona ti je ona…ma znaš…dušo…

…kao skup onih zvijezda poredanih,ne prodanih na svojoj šahovskoj tabli.

 

 

 

-Vješto,skrivajući se iza malenog oblaka,kao nevjesta u prvoj bračnoj noći.

Vječno će nam  biti jebana majka.-

 

 

Danas,u ovom trenutku nije dozvoljeno ništa.

Osim tišine.

 

Jer tamo je sve isto kao da živimo u svom zamišljenom svijetu…ništa više.

Ništa više… moj poštovani Platone.

Ništa.

Vjeruj, da sam znao bolje  učinio bih ovaj svijet boljim.

Napravio bih bar mislima jednu idealnu zemlju.

Bar djecu u kojoj niko neće pitati ništa.

Tamo…

            gdje će se znati LjUBAV voljeti.

 

za nedaj nesreće(http://www.youtube.com/watch?v=Dyo4tNwNIvQ&feature=related)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ps .suza i više njih od srca i duše.

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

5 komentara

  1. taj 27. novembar… i 28. novembar… i novembar inače… i taj njegov jugo, i taj telefon koji u novembru uvijek nekako hinjski zvoni… da ne znaš da se ne smiješ javiti… da ne znaš da će, ako se javiš, padati ledene kiše i da će slutnje o smrti plaziti i iz peći za kestenje na mostovima… mamu mu novembarsku…

Komentariši